Jump to content
Obaveštenje
  • Dobrodošli na Meridianbet forum Srbija!

FK Partizan - Istorija, legende, bivsi treneri i igraci


Preporučeni postovi

  • Odgovori/odgovora 208
  • Created
  • Poslednji odgovor

Top Posters In This Topic

Top Posters In This Topic

Popular Posts

@Toza Mnogo jaka slika ?

Neka nam je sa srecom braco grobari 

-2 puta najbolji strelac prvenstva Jugoslavije  -9 golova u jednom prvoligaškom susretu  -7 golova za redom od 38 do 88 minuta -8 golova u jednoj kup utakmici  -41 gol u kupu

Posted Images

Nisam iz bg-a i nemam pojma, ali i neka imaju licnih koristi po meni su u odnosu na lukasa, cecu...jedno brdo, dva univerzuma. Mnogo zdravija prica. 

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

@Conga @NemanjaNis Murali koje crta Deroks sa GTR-om i Grupom JNA su fenomelani i stvarno ulepšavaju Beograd + su to ličnosti koje nisu imale samo uticaj što se tiče Partizana, već i u celoj Srbiji a i u inostranstvu, počevši od glumica (Tanje Bošković), glumaca (Bore Todorovića), pisaca (Duška Radovića) pa sve do sportista kao što je Radomir Antič, Haris Brkić i ostali. Postoji čak i mural Zvonimira Vukića u Solunu.

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

@Toza plus cane partibrejkers, zoran radmilovic...to je ono sto sam video i upamtio dok sam bio u bg-u par dana. Murali su stvarno prelepi i imaju tu neku ulicnu kulturu, a svakako ne ruze okolinu. Neke su valjda pojedinci unistavali i meni je to toliko zao bilo za videti... sve razumem, ali ovo je nesto vise od pukog rivalstva i toga da li volis partizan ili ne. Meni npr. ne bi na pamet palo da unistavam ili skrnavim njihove murale, tipa Pavle Vuisic, Dragan Nikolic...

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

@NemanjaNis Meni je mnogo drago što to nisu samo ljudi iz sveta sporta, već svi Partizanovci, iz svih oblasti. Sad da krenemo da nabrojimo bojim se da nekog ne izostavim. Ja sam hteo jedan dan da odem pa da obiđem sve te murale, većina njih je na Dorćolu, neki su tu i blizu stadiona, kao što su Mance, Moca.. Nije to po meni samo navijački već stvarno ulepšava grad, samo što će se uvek naći neki indijanac koji će to da uskrnavi. Sećaš se kad su sa onog fakulteta tražili da se preškraba Džo Stramer. 

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

Pa pod ko zna cijim pritiskom je naredjeno da se to prekreci, ali sto dade coveku otkaz koji verovatno radi za neku crkavicu? I nije mi jasno, zasto im je taj smetao, a ostali ne?

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

@NemanjaNis Stara je to vest baš, ali opet mi i dalje nije jasno čemu sve to, i ovako su većina fasada svuda, po celom gradu išarane raznoraznim natpisima, pa tako i ta zgrada fakulteta, i dođu ljudi ulepšaju ti fakultet bukvalno, i ti dođeš i prekrečiš ga. Mislim koliki god da si navijač zvezde opet nije u redu.

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

@Tozaovi murali stvarno ne ruze fasadu, plis nisu tu samo licnosti iz sveta sporta, nego iz muzike, glume, kulture...niko sa kriminalnom ili diskutabilnom prosloscu... i sve to, ali zasto coveku otkaz? 

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama
  • 4 weeks later...

Evo da svrstam ovaj video u kategoriju istorija.

.. mi bez njega ne možemo, volimo ga srcem celim!

 

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

Čuvena titula Partizana, a poniženi od Zvezde i Hajduka

Pre 44 godine, 11. jula 1976. fudbaleri Partizana su pobedom nad Olimpijom (1:0) u Ljubljani u poslednjem kolu prvenstva postali po sedmi put šampioni Jugoslavije.

FK Partizan 1975/76

Bila je to jedna od najdramatičnijih završnica u istoriji šampionata bivše države u kojoj je pogodak Nenada Bjekovića u četvrtom minutu sudijske nadokonade doneo crno-belima najvažniji domaći trofej nakon 11 godina čekanja, dok je s druge strane branilac trona Hajduk izgubio gotovo već dobijenu trku za titulu i priliku da se treću sezonu uzastopno popne na Olimp.

Mada su Splićani po okončanju duela pod ljubljanskim Bežigradom optuživali novosadskog sudiju Dušana Maksimovića da je namerno produžio susret kako bi pomogao timu iz Humske mora se reći da su sami bili krivi što nisu prvi presekli ciljnu vrpcu. Ekipa koju je vodio Tomislav Ivić bila je tih godina, ne samo daleko najkvalitetniji sastav u SFRJ, već i jedan od najjačih timova Evrope. To, istina, nije dokazala rezultatima u Kupu šampiona zbog istih, pre svega psiholoških slabosti koje je ispoljila tog 11. juna 1976. kada, na opšte iznenađenje javnosti, nije uspela da savlada OFK Beograd na Karaburmi i tako razreši sve dileme o prvaku.

Taj strašni tim 'majstora sa mora', čijom odbranom su dirigovali Ivan Buljan i Luka Peruzović, na 'vezi' bili neumorni trkač Dražen Mužinić i 'poslovođa' Jurica Jerković, a napad sačinjavali reprezentativna krila Slaviša Žungul i Ivica Šurjak, te sjajno pojačanje iz Bora, Boriša Đorđević (stigao na 'Plinaru' kao zamena za Braneta Oblaka koji je prethodnog leta otišao u inostranstvo), jednostavno je imao taj 'feler' da zariba u najvažnijim susretima.

Samo dva meseca nakon što su deklasirali Partizan (6:1) na stadionu JNA, Ivićevi momci su u nadmetanju sa igrački znatno slabijim i manje motivisanim fudbalerima Romantičara ostvarili samo 'mršavi' remi -1:1. Prethodno su dve sezone zaustavljani u osmini finala, odnosno četvrtfinalu Kupa šampiona, iako su u prvim duelima sa Sent Etjenom (4:1) i PSV (2:0) imali značajnu prednosti za revanše u gostima. Na žalost, u oba ova slučaja tadašnji jugoslavenski prvaci su na teško objašnjiv način ispuštali zalihu, u Francuskoj su poklekli nakon produžetaka (5:1), dok su u Holandiji dozvolili Filipsovcima da trijumfuju sa 3:0.

Za razliku od rivala u trci za titulu, koji je posedovao veću igračku snagu i u poslednjem kolu držao sve u svojim rukama, Partizan je te sezone imao znatno skromniji sastav ali je svoje minuse nadoknađivao zahvaljujući timskoj igri i većoj psihološkoj stabilnosti. Tim koji je sa klupe vodio Tomislav Kaloperović imao je dve zvezd” koje su kvalitetom odskakale od ostalih saigrača. Kapiten Momčilo Moca Vukotić bio je kreator igre i vođa tima, a napadač Nenad Bjeković spretni nemilosrdni egzekutor koji je pogađao mrežu u gotovo svim najvažnijim mečevima.

Ovaj dobri ali, u odnosu na glavne rivale ipak, samo prosečni sastav iz Humske pretrpeo je proleća te 1976. godine debakle u oba velika derbija odigrana na njegovom terenu (Zvezda ga je savladala sa 4:1, a Hajduk torpedovao 6:1), međutim, crno–beli su znali da ostanu na nogama nakon ovih udaraca i sakupljanjem bodova u 'malim' utakmicama neočekivano stignu do trona.

Partizan je u toj za njega nezaboravnoj sezoni najčešće započinjao utakmice u sastavu: Ivančević, Golac, Kozić, Trifunović (Kunovac), Stojković, Đurović (Tomić), Zavišić, Grubješić, Bjeković, Vukotić, Đorđević. Osvajanju titule su doprineli i rezervni golman Istatov, Antić, Perović, Arsenović, Todorović i mladi levokrilni napadač Dževad Prekazi.

Momčilo Vukotić

Budući šampioni su loše započeli prvenstvo u kome je Hajduk bio najveći kandidat za titulu, a Zvezda, po proceni stručnjaka, jedini pravi rival prvom favoritu. Izabranici Tomislava Kaloperovića su nakon prvih šest kola, u kojima su pretrpeli dva poraza (od kojih jedan od Zvezde u večitom derbiju 7. septembra 1975. godine 2:0) i isto toliko susreta odigrali nerešeno, zoastajali šest bodova za liderom sa Marakane, pa se činilo da su već na startu otpisani iz trke za trofej koji je u Humsku poslednji put stigao na kraju sezone 1964/1965. Ipak, fudbaleri sa stadiona JNA su, nakon ovog razočaravajućeg početka, podigli formu i u narednih sedam susreta osvojili čak 13 od mogućih 14 bodova (za pobedu su se u to vreme dobijala dva boda). Posebno važan je bio trijumf (1:0) ostvaren u derbiju u Splitu 8. oktobra, kada je pogodak Aranđela Todorovića presudio 'bilima' i podigao samopoudanje timu iz Beograda.

Na Koševu su u goleadi savladali Sarajevo (5:3), da bi se nakon remija sa Vojvodinom (1:1) u 14. kolu Partizan našao na čelu tabele sa bodom prednosti u odnosu na Zvezdu i Dinamo, te dva više od Hajduka. Crno–beli su na zimsku pauzu otišli kao neočekivani jesenji prvaci. Sakupili su 25 od moguća 34 boda, dok su glavni konkurenti sa Marakane i 'Plinare' imali zaostatak od jednog, odnosno dva.

Prolećna sezona donela je trku u troje u kojoj su se konkurenti, koristeći neuspehe rivala, smenjivali na liderskoj poziciji. Partizan je u prva četiri kola sakupio sedam bodova, a o nada je 28. marta 1976. u velikom derbiju dočekao večitog rivala iz Ljutice Bogdana. Crveno–beli su tog dana nadigrali domaćina i sa dva pogotka Srbe Stamenkovića, te sa po jednim Seada Sušića i Dušana Savića (strelac pogotka za crno–bele bio je Bjeković) stigli ne samo do ubedljive pobede (4:1), već i od komšija preuzeli čelnu poziciju na tabeli.

Ovaj težak poraz nije uzdrmao Kalopeovićeve fudbalere. U naredna četri kola sakupili su maksimalan broj bodova i zahvaljujući kiksevima tima sa Marakane ponovo postali lideri. U 27. kolu 9. maja očekivao ih je još jedan veliki derbi, pošto je na Dan pobede na stadionu JNA gostovao branilac titule i objektivno najjači tim jugoslovenske lige - Hajduk. Partizan bi pobedom u ovom susretu načinio veliki korak ka tituli ali je umesto toga doživeo još ubedljiviji poraz od onog koji su mu krajem marta naneli crveno–beli.

Ekipa iz najvećeg grada Dalmacije je nakon sjajne igre trijumfovala sa 6:1, pri čemu su mrežu golmana Ivančevića po dva puta pogađali Žungul i Đorđević, dok su se po jednom u strelce upisali Buljan i Jerković. Katastrofalni poraz domaćina je počasnim golom bar donekle ublažio Bjeković ali je u tom za Partizan sumornom danu ostala svetla slika njegovih navijača koji su tokom utakmice, kao i po njenom okončanju, pesmom pozdravljali i bodrili svoje ljubimce na terenu.

Uzdrmani ovim teškim porazom, fudbaleri iz Humske su i u narednom kolu ostali bez bodova na gostovanju u Tuzli (0:2) posle čega ih je splitski tim zbog bolje gol razlike smenio na čelu tabele. Usledila je pobeda nad Sarajevom, a zatim kiks na Karaburmi (1:2), koji, ipak, nije izbacio Mocu Vukotića i njegove drugove iz borbe za penjanje na jugoslavenski fudbalski Olimp.

Iz trke za titulu je, nakon gubitka derbija sa Hajdukom, definitivno otpala Zvezda, pa je nadmetanje u završnici šampionata nastavljeno u dvoje. Posle pauze, koja je usledila zbog nastupa reprezentacije na završnom turniru Prvenstva Evrope, liga je nastavljena 23. juna utakmicama 31. kola. Partizan je u Mostaru savladao Velež (2:0), nakon čega je Parni valjak u narednim mečevima 'samleo' Vojvodinu (5:1) i Budućnost (3:0). U poslednje kolo, koje je trebalo da se odigra 11. jula, timovi sa stadiona JNA i 'Plinare' su ušli bodovno poravnati (po 49 bodova), međutim Ivićev sastav je zbog bolje gol–razlike (od šest pogodaka) bio u velikoj prednosti. Hajduku je pobeda nad OFK Beogradom na Karaburmi donosila novu, sedmu titulu šampiona države i on je pred ovo poslednje kolo praktično sve držao u svojim rukama.

Crno–beli su, ipak, želeli da u tom poslednjem meču odrade ono što je od njih zavisilo, dakle osvoje dva boda u Ljubljani. U glavni grad Slovenije su stigli dan pred utakmicu (u subotu u jutarnjim časovima), gde su uveče preko TV ekrana posmatrali prenos boks meča iz Beograda u kome je Mate Parlov pobedom nad Italijanom Adinolfijem postao profesionalni prvak Evrope u poluteškoj kategoriji. Mada zbog žutih kartona nije imao pravo nastupa u predstojećem duelu, sa ekipom je u Ljubljanu otputovao i Ilija Zavišić. Desno krilo beogradskog tima je dobilo specijalni zadatak da ubedi svog kuma, golmana Olimpije Ljubišu Dalanovića da se u meču pod Bežigradom “ne ističe na terenu”. Dalanović će, međutim, biti najbolji akter susreta i skinuti nekoliko zicera gostujućim igračima. I ostali fudbaleri slovenačkog tima su tog nedeljnog popodneva izgarali na travnjaku ljubljanskog stadiona, pošto su, kako se kasnije saznalo, bili premirani od Hajduka sumom od 30 miliona tadašnjih dinara da ne izgube utakmicu.

Utakmici na prepunom stadionu je prisustvovalo oko 5.000 navijača Partizana koji nisu gubili nadu da njihovi ljubimci mogu stići do titule. Meč je počeo sa nekoliko minuta zakašnjenja zbog odluke čelnika domaćeg kluba da na terenu pred start duela kapiten Olimije Ameršek uruči poklon treneru Slavku Luštici, koji je tog dana okončavao angažman u Ljubljani. Ta svečanost je, uz prekid koji je nastupio prilikom isključenja napadača domaćih Jurišića, uticala na to da nadmetanje u Ljubljani traje nekoliko minuta duže u odnosu na ono na beogradskoj Karaburmi, što se pokazalo presudnim za ishod borbe za titulu.

I pored inicijative gosti nisu uspeli da u prvih 45 minuta pronađu put do mreže Zmajčeka pa se na odmor, baš kao i u Beogradu, otišlo sa najnepopularnijim rezultatom. Zbog udaranja defanzivca tima iz Humske Borislava Đurovića, sudija Maksimović je u 60. minutu pokazao put u svlačionicu napadaču Olimpije Goranu Jurišiću i crno-beli si u preostalom delu susreta imali igrača više na terenu. U međuvremenu OFK Beograd je na Karaburmi neočekivano poveo golom Jovaševića u 57. minutu, što je bio rezultat koji je, čak i u slučaju da se duel u Ljubljani okonča bez pogodaka, donosio Kaloperovićevom sastavu naslov šampiona Jugoslavije.

Splićani su, ipak, uspeli, da preko Peruzovića u 73. minutu anuliraju prednost Romantičara i u završnici su činili sve kako bi postigli još jedan pogodak koji im osigurava titulu. Golman domaćih Petar Borota bio je tog dana izuzetno raspoložen, a reprezentativac Hajduka Slaviša Žungul je tri minuta pre kraja meča propustio veliku šansu da razreši sve dileme o tome ko će biti novi prvak SFRJ. Čelnicima i igračima kluba iz Dalmacije je, nakon okončanja njihove utakmice, preostalo samo da putem tranzistora prate završnicu duela pod Bežigradom i nadaju se da će Olimpija odoleti napadima Partizana.

Činilo se da fudbaleri iz glavnog grada Jugoslavije, i pored silnih napora koji su ulagali, neće uspeti da ostvare željeni cilj. A onda kad je istekao i treći minut sudijske nadoknade vremena Nenad Stojković je poslao jednu dugu loptu u šesnaesterac domaćina, gde ju je prihvatio golgeter Bjeković i zatim, ne naročito snažnim udarcem matirao Dalanovića. Strelac istorijskog pogotka je kasnije objasnio kako je postigao najvažniji gol u karijeri.

"Da sam loptu šutnuo kako sam želeo, završila bi negde pod Bežigradom. Dalanović je već zalegao i sigurno bi mi odbranio udarac. Meni se, međutim, kopačka zarila u zemlju, šutirao sam očajno ali se lopta otkotrljala u mrežu. Samo je na taj način mogla da završi u golu," tvrdio je Bjeković.

Navijači Partizana su nakon pogotka uleteli u teren gde je počelo grljenje i ljubljenje igrača i simpatizera novog šampiona, a sudija Maksimović je odmah odsvirao kraj meča i prvenstva SFRJ. Dok su se novi prvaci radovali, očajni gubitnici, činilo se već osvojene titule, su na Karaburmi tugovali.

Generalni sekretar Hajduka Gojko Škrbić je, nakon Bjekovićevog gola, razbio tranzistor na travnjaku OFK-ovog stadiona, dok je Dražen Mužinić priznao da je 11. jul 1976. bio najtužniji dan njegove karijere. Splićani su osuli paljbu na Dušana Maksimovića optuživši ga da je namerno produžio meč sve dok Partizan ne postigne gol, a aktivirana je ranija izjava trenera Ivića “da će Hajduk biti prvak ukoliko mu se to dozvoli”. I navijači najpopularnijeg kluba u Dalmaciji su se teško mirili sa gubitkom titule, pa su se tako tih julskih dana u trafikama u Makarskoj mogli da vide okačeni veliki plakati na kojima je, ispod slike tima Hajduka, pisalo – prvaci Jugoslavije u sezoni 1975/1976.

Image Image Image

Prvaci su, ipak, bili fudbaleri Partizana koje je nakon avionskog leta iz Ljubljane na beograskom aerodromu dočekalo nekoliko hiljada navijača. Njihovi heroji su zatim autobusom prevezeni na stadion JNA gde je usledila velika proslava podviga ovog skromnog tima koji je vodio sada na žalost pokojni trener Tomislav Kaloperović. U narednoj sezoni crno – beli su, bez Bjekovića u ekipi (otišao u Nicu), eliminisani na startu Kupa šampiona od kijevskog Dinama, dok su domaće ligaško nadmetanje okončali tek na četvrtom mestu.

Titula je vraćena u Humsku u sezoni 1977/1978 kada je sastav čiji je 'dirigent' sa klupe bio Ante Mladinić znatno ubedljivije (sa pet bodova prednosti ispred drugoplasirane Zvezde) od već spominjanog Kaloperovićevog šampionskog tima stigao do trona. Ipak, verujemo, da je starijim navijačima Partizana nekako draža titula osvojena u poslednjim sekundama meča odigranog tog davnog 11. jula 1976. godine pod ljubljanskim Bežigradom, kao što smo sigurni da ni ostali 'matori' nepristrasni ljubitelji fudbala sa prostora nekadašnje države nikad neće zaboraviti završnicu verovatno najdramatičnijeg šampionata u istoriji jugoslovesnkog fudbala.

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Odgovor na ovu temu ...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.


×
×
  • Create New...