Jump to content
Obaveštenje
  • Dobrodošli na Meridianbet forum Srbija!

Srpski fudbal - opste diskusije, novosti, transferi


Preporučeni postovi

TSC lagano skinuo ciganima pojačanje. Mada će oni verovatno sad reći da nisu ni bili zainteresovani za njega. Baš sam čitao da je Banjac izjavio da bolje da ide tamo gde će igrati nego u veliki klub da greje klupu a moguće i tribine 

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama
  • Odgovori/odgovora 94
  • Created
  • Poslednji odgovor

Top Posters In This Topic

Top Posters In This Topic

Popular Posts

Sad imamo 2 trenera u championshipu

Zanimljiv snimak, intervju sa nekim igracima pred derbi 1976-te.

@Toza Svakome se nadje mrlja u karijeri 😂

Posted Images

 

Srpski fudbal će sledeće sezone biti potpuno drugačiji od dosadašnjeg. Superliga Srbije će se u sezoni 2020/21 igrati sa 20 klubova, dok će Prva liga Srbije imati 18, a kako  se saznaje iz više izvora to neće biti jedine novine u domaćem fudbalu. Na Izvršnom odboru FSS razmatraće se još dve stvari o kojima se konstruktivno razgovaralo na sednici Zajednice Superlige i Prve lige Srbije prošlog četvrtka.

Prva odluka koja će biti potvrđena je pravilo o dva mlada fudbalera (starosti do 21 godine) u startnoj postavi u Superligi, koje je zapravo usvojeno još prošlog jula i bilo je predviđeno za narednu sezonu 2020/21. Iako se u svetlu novonastale situacije oko koronavirusa očekivalo da U21 pravilo bude odloženo, saznaje se da će definitivno biti na snazi tokom sledeće sezone!

Treneri će tako morati da u početnu postavu uvrste najmanje dvojicu igrača rođenih posle 1. januara 1999. godine, što je pravilo koje već važi u Prvoj ligi Srbije. Cilj ove mere je bolja pozicija mladih fudbalera u Superligi, da bi se to pozitivno odrazilo i na (mladu) reprezentaciju, kao što je slučaj u Rumuniji. S obzirom na to da su treneri u Kini našli način da "varaju" ovo pravilo, i da izvode igrače već u 1. minutu, FSS je pronašao način i kako da slične stvari unapred predupredi.

"Ukoliko se za vreme prvog poluvremena utakmice vrši zamena igrača uzrasta do 21 godine, a nakon njegovog izlaska iz igre u toj ekipi ne ostane obavezan broj igrača uzrasta do 21 godinu, umesto njega u igru može ući samo igrač uzrasta do 21 godine" - stoji u pojašnjenju novog pravila koje će i te kako zanimati srpske klubove.

Druga novina koja bi mogla da bude usvojena je povećanje maksimalnog broja igrača u protokolu sa dosadašnjih 18 (11 startera i sedam izmena) na čak 23, što je pravilo koje se već osam godina koristi u Seriji A.

18430079935ebd2b09cd7fb593274528_w640.jpg

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

Pa to jeste zanimljivo pravilo ali je pitanjae kako ce proci kod nas i sta ce se desavati sve i kakve ce rupe traziti po zakonu i ostalo

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

@Đunisimus Uvedeš pravilo da moraš imati mladog igrača i u isto vreme povećaš broj stranaca. Da pričaš nekome pomislio bi da je vic. 

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

@Toza realno i sta sprecava sad nase da dovedu dva mlada stranca i ubace ih u postavu ili bar jednog i onda imas sve propise tu gde jesu i opet trpe nasi mladi igraci

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

@Đunisimus E sad ne znam da li ti igrači do 21. godinu moraju biti naše nacionalnosti, ja nešto mislim da moraju biti, ako je suprotno onda je totalno bezveze. A fora je što svake godine povećavaju broj stranaca ili bolje rečeno povećavaju kako zvezdi treba, i onda od sledeće sezone kao moraju da se forsiraju naši igrači. Jedno sa drugim veze nema, onda smanji broj stranaca a ne da ga povećavaš

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

Broj stranaca mora da se poveća kako bi Zvezda bila konkurentna u Ligi Sampiona. Npr 4 stranca su dovoljna ako zelis da ispadneš u 3 kolu kvalifikacija za Ligu Evrope od Šamroka. 

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

@Gretna Ma i zvezda i partizan, isto je to kada je rec o strancima, nike to uvedeno zbog  Rada, Javora ili Indjije, vec zbog vecitih i Evrope.

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

Šamroku moj pa zašto zvezda mora da bude konkurentna?? A kad je Partizan osvajao titule onda se moglo i sa dva stranca a? Eto sad se našao neki pametnjaković pa odlučio da stub srBstva mora da bude konkurentan pa da umesto 30 primi 25 golova u grupnoj fazi. A Partizan LŠ napadao sa Šćepovićem. "Neko" se boji da se ne ponovi neki Slovan, Kairat i njima slični ali daće Bog. 

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

@Toza igrac do 21 godine mora da bude domaci ne moze stranac..mislim moze ali se ne racuna kao igrac do 21 godine vec popunjava mesto stranca.

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

Duško Tošić napadnut nožem, srećom bez posledica

Srpski fudbaler Duško Tošić napadnut je nožem na Kalemegdanu dok je trenirao zajedno sa svojim kondicionim trenerom Andrejom Milutinovićem, potvrdilo je MUP. Ni Tošić ni Milutinović nisu povređeni, a policija trenutno istražuje slučaj.

Duško Tošić

Povodom incidenta, Tošić se oglasio i na Instagramu želeći da predupredi glasine.

"Da bih sprečio nagađanja, tačno je da smo mojke kolege fudbaleri (od kojih su trojica stranci) i ja jutros napadnuti tokom treninga na Kalemegdanu. Napala nas je veća grupa huligana koja je bila naoružana noževima i elektro-šokovima. Srećom, sve se završilo bez većih posledica, a policija je blagovremeno reagovala i pohapsila napadače. Oni su nažalost uspeli da ozbiljnije povrede jednu ženu koja je slučajno prolazila", napisao je Duško Tošić.

Tošić ima 35 godina, a ovaj Zrenjaninac je u bogato karijeri nastupao za OFK Beograd, Sošo, Verder, Portsmut, Kvins Park Rendžers, Crvenu zvezdu, Betis, Genčlerbirli, Bešiktaš i Gvangdžou R&F. Za reprezentaciju Srbije odigrao je 26 utakmica i postigao je jedan pogodak.

 

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

TSC dobio pojačanje iz Javora

Dino Dolmagić novi je fudbaler TSC iz Bačke Topole.

Dino Dolmagić

Reč je o fudbaleru koji igra na poziciji desnog krila, a sa vojvođanskim klubom je potpisao dvogodišnji ugovor.  

Dolmagić je prethodno nastupao za Javor, Zemun, Slobodu iz Užica...

TSC ovog leta pravi novi tim sa kojim će igrati kvalifikacije za Ligu Evrope, pa je već dovela Damjana Dostanića iz Ajaksa i Edvina Elevena, koji je bio u omladinskoj školi Crvene zvezde.

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

Vezni fudbaler Miloš Pantović nastupaće naredne sezone za Voždovac. Pantović je u Voždovac došao kao pozajmljeni igrač Crvene zvezde.
Igra na pozicijama ofanzivnog veziste i krilnog napadača. Voždovac je tako nastavio sa pojačanjima, pošto je u sredu stigao Marko Gajić.

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

Crvena zvezda i Partizan odigrali su prve mečeve na pripremama za novu sezonu, a istovremeno s velikom pažnjom prate i rezultate prvenstva Švajcarske.

Razlog su naravno kvalifikacije za Ligu šampiona i popularno "kalkulisanje" oko šešira u kome će se naći srpski predstavnici, pošto bi u kombinaciji sa još nekim rezultatima šampion Srbije mogao potencijalno do lakšeg puta ka grupnoj fazi elitnog takmičenja.

Naime, Zvezdi odgovara da Sankt Galen osvoji šampionsku titulu u Švajcarskoj, pa bi tako bili čak i nosioci u trećem kolu kvalifikacija, što na papiru znači nešto lakšeg rivala.
Partizanu više odgovara da Jang bojs bude prvak Švajcarske jer bi u suprotnom tada oni i Bazel išli u kvalifikacije za Ligu Evrope, a zbog njihovog boljeg koeficijenta - značajno bi umanjili šanse Partizanu da bude eventualni nosilac u poslednjoj rundi.

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

"Ogledalo srpskog fudbala je interesovanje za njega" 

Srpski trener Aleksandar Vuković, koji je sa Legijom iz Varšave osvojio titulu u Poljskoj u intervjuu za Sport klub govori o svom razvoju i putu do sadašnjeg statusa.

Aleksandar Vuković

Kako se izborio sa pritiskom, čime ga je zadužio Dragan Okuka, koje reči Stanislava Čerčešova pamti, koliko mu je pomogao Marko Nikolić. Zašto su novinari problem srpskog fudbala i  mišljenje Duška Vujoševića koje deli.

Nema mnogo srpskih trenera koji u iole ozbiljnim ligama imaju rezultat, a Aleksandar Vuković jedan je od njih. Mladi stručnjak je u prvoj kompletnoj sezoni na klupi vodio Legiju iz Varšave do titule šampiona Poljske. Za obrazovanog, posvećenog i ambicioznog trenera koji se godinama kroz rad u klubu pripremao za ovaj posao to je izuzetan uspeh i podstrek za nove izazove.

Vuković je, ne u kontinuitetu, u poljskom fudbalu već gotovo dve decenije. Bivši đak Partizana se u Legiji ostvario kao igrač, a sada nagovestio da je kapacitet za velika dela kada je u pitanju trenerski posao. Rođeni Banjalučanin bio je strpljiv, radio je kao pomoćnik kod pet trenera, učio, sticao iskustvo i prema potrebi preuzimao ekipu na kratak period kao privremeni trener.

Zadovoljstvo bez euforije; znao sam šta me čeka

Kao deo različitih stručnih štabova već je tri puta bio deo šampionske ekipe, ali prvi samostalni trofej predstavlja posebno zadovoljstvo.

“Moram da priznam da sam više euforije osećao kada sam bio deo stručnog štaba, kada sam radio kao drugi trener. Sada pre svega imam osećaj velike satisfakcije i olakšanja. Sam sebi sam stvorio pritisak. Znao sam da je realno da budemo prvaci jer se dugo unazad videlo da smo na dobrom putu. Nisam dozvolio da me obuzme ushićenje jer već sada razmišljam o tome šta je sledeći korak, šta me čeka, kako da nastavim da radim posao onako kako bih želeo”, kaže na početku razgovora za Sport klub 40-godišnji Aleksandar Vuković.

Iako je u početku bio osporavan od dela javnosti, ali uz podršku uprave, imao je jasnu viziju i vrlo realno sagledavao ono što donosi klupa Legije.

Legia Warsaw

“Sedam godina sam ovde bio igrač. Četiri pune sezone kao pomoćni trener. Znam klub, koja su očekivanja. Uneo sam mnogo energije i želje da napravim ovde rezultat, da dokažem da neko ko je čovek kluba, neko ko je stasavao i rastao uz klub, može da napravi nešto što je bilo u domenu trenera sa strane ili stranaca”, ponosno ističe Vuković i pojašnjava na osnovu čega je gradio samopouzdanje i zašto se osećao vrlo komotno i pored velikog pritiska, “Svi su se pitali kako trener početnik koji nije samostalno vodio nijedan tim može sada da vodi tako veliki klub? Odgovarao sam da ne postoji trener svetske klase da sada dođe u Legiju koji može da ima jasniju sliku u viziju šta treba da se popravi, nadomesti. U bilo kom drugom klubu bi mi bilo teže jer sam ovde svoj na svome. Znam kako diše klub. Od igrača, stručnog štaba pa do organizacijskog dela. To je bila velika prednost. U drugom slučaju  se ne bi usudio da odmah idem tako duboko u vodu i odlučio bi se za manji klub”, vrlo racionalno govori Vuković.

Srpski stručnjak šansu i poverenje nije zaslužio samo znanjem i posvećenošću već i odnosom koji je izgradio tokom godina u klubu, prvo kao igrač, a kasnije i kao trener.

“Ja sam vojnik kluba i od početka sam osećao poštovanje i znao sam da postoji plan. Praktično sam projektovan kao neko ko bi mogao da bude prvi trener kada za to dođe vreme. Situacije kada sam bio trener na jednoj utakmici i bio prelazno rešenje su one gde ja nisam očekivao više, a iskreno nisam bio ni spreman. To za mene nije bilo razočaranje, štaviše, mogućnost da se skupi iskustvo koje mi je značilo jer priprema ekipe za jednu takmičarsku utakmicu je isto iskustvo za mladog trenera. Treći put kada sam postavljen, znalo se da je do kraja sezone, u tom trenutku ostalo je deset utakmica, i tada sam razmišljao o ozbiljnijem statusu, i verovao da sam zaslužio šansu”, iskreno priznaje Aleksandar koji je prvi tim preuzeo 2. aprila 2019. godine.

Mentori i uzori; Tumbaković, Čerčesov, Nikolić, Klop

Mladi strateg koji je u Poljskoj stekao UEFA Pro licencu smatra da osnovu jakog tima čine iskreni odnosi, pa su upravo njegovi ljudski kvaliteti, pored rezultata na terenu, doprineli da čelnici kluba i pre osvajanja trofeja insistiraju na produženju saradnje.

Aleksandar Vuković

“Oni su bezuslovno tražili da se produži ugovor i pre nego što smo matematički osigurali titulu. To je pokazatelj poverenja uprave i to je nešto što mi imponuje.  Imao sam klauzulu u ugovoru da se on automatski produžava ako osvojimo titulu. Sada sam potpisao fiksni ugovor na dve godine. Svakako veliki podsticaj za mene”, zadovoljno poručuje popularni Vuko kojeg su tokom igračke karijere trenirali brojni uspešni i značajni stručnjaci.

Ipak dva imena izdvaja.

“Imao sam sreću da kao igrač u Partizanu počinjem uz Ljubišu Tumbakovića, on je već tada imao renome i bio veliki autoritet. Ostavio je posebno jak utisak na mene. Ne mogu da zaboravim ni Dragomira Okuku. On je me je doveo u Poljsku kao mladog igrača. Došao sam na pozajmicu u momentu kada je on vodio Legiju. To je trener od kojeg se mnogo toga pametnog moglo videti i čuti”, priseća se Vuković kojeg su kasnije kao trenera oblikovali još neki stručnjaci sa kojima je sarađivao.

Jacek Magera, Besnik Hasi, Dean Klafurić, Rikardo sa Pinto, Stanislav Čerčešov izmenjali su se na klupi Legije za pet godina, koliko je Vuković radio kao pomoćnik.

“To je pet različitih filozofija. Neprocenjivo iskustvo. Moj put počinje kod Čerčešova. Fenomenalan čovek i trener, hodajuća harizma. Doživeo sam ga kao dar sa neba. Radili smo zajedno deset meseci. Kasnije je preuzeo reprezentaciju Rusije. Hasi ovde nije napravio rezultat, ali sam od njega mnogo naučio u kratkom periodu. Mageru sam dobro poznavao jer smo igrali zajedno. Mislim da sam kod njega najviše napredovao jer sam dobio priliku da se istaknem.  Kod Klafurića sam imao mogućnost da iz drugog plana nešto vidim i naučim. Uglavnom, sa svima sam imao odličnu saradnju. Na kraju opet moram da se vratim na Čerčešova koji mi je jednom prilikom rekao: ‘Od svakog trenera ćeš nešto da naučiš, od jednog kako treba, od drugog kako ne treba’ i mislim da sam maksimalno to iskoristio”, ne zaboravlja mentore talentovani stručnjak.

Kao dugogodišnji drugi trener Vuković zna koliko je značajno da prvi saradnik bude osoba od potpunog poverenja. U njegovom slučaju to je Zrenjaninac Aleksandar Radunović, nekadašnji superligaški igrač i kasnije trener u omladinskoj školi Vojvodine. Vuković ga opisuje kao ključni šraf stručnog štaba Legije koji broji 18 ljudi, što je još jedan pokazatelj veličine kluba iz glavnog grada Poljske.

Posao fudbalskog trenera zahteva konstantno usavrašavanje na različite načine. Vuković je svoje znanje i poimanje fudbala nadogradio kroz prisustvo treninzima nekih kolega na koje se ugleda.

“Imao sam nekoliko putovanja, ali za mene najvažnije je bilo kod Marka Nikolića, čoveka koji mi predstavlja veliku inspiraciju. Imao sam utisak da je to trener sa pristupom i radom koje bi valjalo videti izbliza i bio sam u Videotonu celu sedmicu, dok je on bio tamo. Sjajna odluka, uverio sam se da je veliki trener, posvećen, vredan. Da se razumemo, Legija može da mi obezbedi i Gvardilolu i Klopa, ali treba biti realan, bliže nekim uslovima rada u kojima ja radim, Marko je mogao više da me usmeri i potvrdi neke moje teze, da me uveri da su moja razmišljanja ispravna”,obrazlaže Vuković koji je kao trener vrlo otvoren prema igračima.

Baš zbog sličnog odnosa prema ljudima Aleksandar Vuković se ugleda i na jednog elitnog trenera.

“Godinama imam tendenciju da pratim klub i ligu gde radi Jirgen Klop. Prepoznao sam ga još dok je bio u Majncu, a od kada je preuzeo Dortmund gledao sam sve utakmice njegovih timova, malo i navijački. Sada sam vrlo srećan zbog Liverpula. Čovek je fenomen, takođe velika inspiracija i nije slučajno tu gde jeste. Ima mnogo trenenera koji rade vrhunski posao, ali sitnice i detalji, u Klopovom slučaju, odnos sa ljudima, igračima, energija koju nosi,  pravi razliku, pa i finansijski momenat jer Liverpul nije tim koji je najviše potrošio”, smatra srpski trener čija je profesionalna karijera kao fudbalera trajala 15 godina.

Partizan najveća ljubav; Legija kao simbol uspeha

Iz rodne Banjaluke maštao je o Partizanu gde je počeo profesionalnu karijeru, a najveće uspehe doživeo je u dresu Legije. Bio je prvi kapiten stranac u istoriji kluba, a sada je postao tek treći čovek u istoriji i takođe prvi stranac koji je sa Legijom osvojio titulu i kao igrač i kao trener.

“Moj igrački san je bio da dođem do Partizana, da stavim trag. Donekle sam to ostvario, debitovao, postigao gol, osvojio titulu, ali maštao sam o nečemu više. Ispalo je da sam sve dečačke snove ostvario u Legiji. Uspeh, trofeji, trag, preko 250 utakmica. Te stvari vam prave od karijere osećaj da ste u životu nešto napravili. Realno, ostvario sam onoliko koliko su mi talenat i mogučnosti dozvolile, i ispunjen sam. Imam želju da budem bolji trener nego igrač, verujem da neće biti teško”, pomalo u šaljivom tonu kaže čovek koji je Legiju vodio do 14. titule državnog prvaka.

Sada ispred sebe ima novi izazov.

“Legija je veliki klub. Krenuti u ovakvom klubu je kretanje sa visoke tačke. Želim da ovaj klub podignem na nivo gde pripada, da pokrenem na bolje. Klub je daleko ispod nivoa gde treba da bude. Igranje u Evropi u kontunuitetu, to je cilj”, vrlo samouvereno poručuje Vuković, koji u nastavku ocenjuje kvalitet Poljske lige, „Ovde su fizika i motorika na visokom nivou. Možda liga zaostaje u nekim drugim segmentima, ali mečevi su jakog intenziteta i takmičenje je vrlo zahtevno. Šampionat je u stalnom usponu. Od infrastrukture do organizacijskog sistema”, raportira Aleksandar.

Srpski fudbal tone; degradirana novinarska profesija

Mladi stručnjak se u nastavku osvrće na stanje u srpskom fudbalu, a pošto je ostvario rezultat u mnogo kvalitetnoj ligi, njegova reč ima težinu.

“Ogledalo srpskog fudbala je interesovanje ljudi za srpski fudbal. To je cela suština. U Poljskoj utakmicu Jagelonija – Krakovija gleda 20.000 ljudi, ne zato što je to neki vrhunski fudbal,  već zato što oba tima kad počne sezona mogu da budu prvaci. Ne samo Legija ili neki drugi klub. Sve se rešava na terenu i teren je jedino merilo, a kada gledate srpski fudbal imate utisak da postoje ekipe koje ne mogu da izgube, a baš da je to ispraćeno evropskim uspesima i nije, pa da ima logike”, jasnu poruku šalje Vuković i odmah nastavlja u kritičkom tonu, “Čast Vama, ali u Srbiji je novinarska profesija degradirana. To je ovde nemoguće. Razlika je u tome što u Poljskoj novinari nisu pod kontrolom. Kada se dogodi situacija koja je evidentno favorizovanje određenog kluba, onda se stvari nazivaju pravim imenom.Gledao sam ovde jutarnji program jedne srpske televizije sa nacionalnom frekvencijom, i to dan sposle utakmice Crvena zvezda – Inđija gde je dosuđen kontroverzan penal za Zvezdu, a prva vest sportske redakcije je bila ta da je Ljupko Petrović u Bugarskoj napravio neki incident. To je ovde nezamislivo. Profesionalni odnos je ključ. Kritika mora da postoji i mi moramo da se borimo sa njom”, bez dlake na jeziku daje konkretan primer Aleksandar Vuković.

Njemu kao velikom navijaču Partizana teško pada trenutna situacija u klubu iz Humske, ali je na tu temu samo kratko poručio.

„Što se tiče Partizana, dešava nam se sve ono o čemu je još pre desetak godina pričao Duško Vujošević. Partizan mora da preživi, ovo nikad teže vreme, ali vreme u kojem nema ništa lepše i ponosnije nego biti Partizanovac”,zaključio je u intervjuu za Sport Klub Aleksandar Vuković.

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama
  • 2 weeks later...

A kad sam vec kod TSC gledajuci pregled jucerasnje utakmice zapao mi je za oko da imaju prelijep dres.. Neki mnogo veci klubovi nijesu imali tako dobar dres..

116877924_991516927944373_2008837751813955686_o.jpg

tsc_dres_dark_blue_front_2019.png

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

Srebro istinski zlatnog sjaja: Čuvenih 11 iz Helsinkija

Iako se ne može svrstati u red najvećih, jugoslovenski fudbal ima u svojoj istoriji rezultate i igrače na koje može da bude veoma ponosan. Jedna od generacija koja je ostala trajno urezana u sećanjima ljubitelja fudbala je ona iz Helsinkija.

Helsinki 1952

Beara, Stanković, Crnković, Čajkovski, Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek, Zebec je jedanaestorka koju je svaki ljubitelj fudbala starije generacije znao napamet, u po bela dana i noći. Mislim da je to jedina jedanaestorka koju je moj otac ikada znao napamet, iako je često umeo da govori, ono što očevi obično govore svojim sinovima „U moje vreme se znalo kojih 11 igra, a sada ne mogu dva igrača da nabrojim.“

Znači samo da su vredeli. A i jesu, iako nisu osvojili zlatnu medalju kao njihovi zemljaci osam godina kasnije, ovih 11 predvođenih sa klupe Miloradom Arsenijevićem, kojeg ovi mlađi znaju kao Balerina, zahvaljujući čuvenoj ekranizaciji ekipe koja je došla do polufinala prvog Svetskog prvenstva u Montevideu, ostavili su dublji trag u kolektivnom sećanju naroda i narodnosti diljem bivše velike države.

Čisto takmičarski kada se gleda odbranjeno je srebro sa prethodnih Igara i to je bio drugi od ukupno četiri u nizu plasmana u finale. Poraz je doživljen od tada najboljeg svetskog tima Mađarske. „Laka konjica“ je bila u seriji od dve godine bez poraza u oficijelnim mečevima, a ta serija je na kraju potrajala do finala Svetskog prvenstva dve godine kasnije i poraza od Zapadne Nemačke, iako su Mađari vodili 2:0. Puškaš, Kočiš i kompanija u te četiri godine mlela je sve redom i retko koja ekipa je uspela da se provuče sa porazom manjim od tri gola razlike.

Na turniru u Helsinkiju redom su pred Mađarima padali Italija 3:0, Turska 7:1, Švedska 6:0. Jugoslavija je poražena „samo“ 2:0. Ali nije sam rezultat primer ravnopravnog igranja sa velikim favoritom. Plavi su se muški borili, a prvi gol su primili tek u 70. minutu kada je Kočiš doneo vođstvo. Konačnih 2:0 postavio Cibor u 88. minutu. Samo u tom finalnom meču protivnik Mađara je imao aktivan rezultat sve do 88. minuta, što dovoljno govori o kvalitetu igre izabranika Milorada Arsenijevića. Kada se na taj muški poraz doda fantastičan duel sa „prvim neprijateljem“ SSSR u Tampereu, u kojem su Sovjeti posle zaostatka 5:1 došli do 5:5 i ponovljenog meča, koji su Plavi dobili 3:1, onda je jasno zašto se o ovim ljudima govori kao najvećoj generaciji jugoslovenskog fudbala.

A ko su bili ljudi čija imena su se dugo decenija izgovarala sa dužnim poštovanjem? Balerina Arsenijević bio je član onog tima iz Montevidea. Fudbalsku karijeru je počeo u rodnom Šapcu, u Mačvi a ostatak karijere proveo je u BSK. Od 1925. do 1938. osvojio je četiri titule šampiona Jugoslavije. Posle rata bio je prvi selektor fudbalske reprezentacije Jugoslavije, prve dve godine zajedno sa nekadašnjim saigračem Aleksandrom Tirnanićem. Zajedno su učestvovali u osvajanju prve medalje za jugoslovenski fudbal, olimpijskog srebra 1948. a potom je Arsenijević samostalno vodio tim i formirao čuvenu generaciju. Bio je selektor do 1954. a paralelno u to vreme postao je redovan profesor na Saobraćajnom fakultetu.

VLADIMIR BEARA (1928 – 2014.)

Jedan od najboljih golmana u istoriji jugoslovenskog fudbala i jedan od prvih koji je svojim transferom uzburkao fudbalsku i uopšte javnu scenu. Izazvao je pravi zemljotres kada je 1955. iz splitskog Hajduka, sa kojim je osvojio tri državne titule, prešao u Crvenu zvezdu. Kada je odlazio iz Splita Hajduk je bio najtrofejniji tim SFR Jugoslavije. Za pet godina provedenih u crveno-belom dresu osvojio je četiri titule i Zvezda je postala najtrofejniji tim velike države, status koji je držala do kraja SFR Jugoslavije.

Inostranu karijeru je proveo u Nemačkoj, igrajući za Alemaniju Ahen i Viktoriju Keln, a završio ju je 1964. Gol reprezentacije SFR Jugoslavije čuvao je na 59 mečeva od 1950 – 1959. Učestvovao je a tri svetska prvenstva i na svakom su Plavi bili među osam najboljih. U Helsinkiju je bio jedan od najzapeženijihg članova tima, a velikim delom zahvaljujući njegovim bravurama i odbranjenom penalu najboljem strelcu Evrope Ferencu Puškašu, Jugoslavija je bila u igri do samog kraja za olimpijsko zlato.

Posle igračke karijere prirodno ostao je u fudbalu i bavio se trenerskim poslom. Vodio je mnoge ekipe, između ostalih Rijeku, Osijek, Frajburg, Fortunu Keln, bio je selektor Kameruna i pomoćni trener u „svom“ Hajduku, kada su „Bili“ osvojili prvu titulu od njegovog odlaska u Crvenu zvezdu.

BRANKO STANKOVIĆ (1921 – 2002.)

Jedan od onih koji će podjednako biti upamćeni i kao dobri fudbaleri ali i treneri. Karijeru je počeo u rodnom Sarajevu igrajući za Slaviju pre početka Drugog svetskog rata. Period rata proveo je u Beogradu u dresu BSK. Ipak, najveći i najberićetniji period karijere imao je u Crvenoj zvezdi u kojoj je bio od osnivanja. Za crveno-bele igrao je 12 godina do 1958. i odigrao ukupno 495 utakmica i postigao 36 golova.

Bio je prototip modernog beka. Ne samo jak i dobar u odbrani, već i veoma aktivan u napadu. Prodori, centaršutevi, asistencije, slobodnjaci, jednostavno Stanković je dominirao na obe strane terena i praktično izvršio revoluciju u shvatanju bekovske pozicije.

Sa Crvenom zvezdom osvojio je četiri prvenstva i tri kupa, a u igračkoj karijeri osvojio je još dve titule sa BSK. Za reprezentaciju je igrao 10 godina od 1946 – 1956. i osvojio je dva olimpijska srebra i igrao na sva Svetska prvenstva.

Trenerskim poslom se bavio skoro tri decenije. Vodio je od domaćih klubova Željezničar, Olimpiju, Vojvodinu sa kojom je osvojio titulu 1966. Radio je u Grčkoj, gde je vodio Aris, PAOK i AEK koji je za njegovog mandata osvojio nacionalni šampionat. Vodio je i Porto, a u Turskoj Bešiktaš, Karšijaku i Fenerbahče sa kojim je takođe uzeo titulu. Vrhunac trenerske karijere bio je rad u „njegovoj“ Crvenoj zvezdi, sa kojom je osvojio dve titule i slobodno se može reći napravio evropsku Zvezdu, jer ju je vodio do prvog evropskog finala Kupa UEFA 1979. kao i u legendarnom dvomeču sa Milanom, koji je nagovestio kasniji istoriijski uspeh u Bariju dve i po godine kasnije.

TOMISLAV CRNKOVIĆ (1929 – 2009.)

Levi bek rođen u Kotoru čitavu domaću karijeru proveo je u Zagrebu, igrajući za Metalac i Dinamo. Veliki trag ostavio je u dresu Modrih za koje je u 11 godina odigrao 439 utakmica. Sa Dinamom je osvojio dve titule nacionalnog šampiona, a pod tim imenom klub je u SFR Jugoslaviji bio najbolji još samo dva puta. Jednom pre njega 1948. i posle njega 24 godina kasnije 1982.

U inostranstvu je igrao u Beču i Servetu dve godine gde je i završio igračku karijeru. Bio je reprezentativac od 1952. do 1960. i odigrao je 51 utakmicu za Plave. Pored Olimpijskih igara u Helsenkiju igrao je na dva svetska prvenstva 1954. i 1958.

Po završetku igračke pokušao je, poput saigrača, da izgradi trenersku karijeru, ali samo godinu dana vodio je austrijski Zimeringer. Neke druge stvari su ga više zanimale u životu. Bio ga je glas da je pravi bonvivan, a od svega najviše je voleo žene. Ženio se pet puta, a takav životni stil koštao ga je bankrota. Ali i u takvoj situaciji pokazao je koliko je veliki čovek, pošto je posle doživljene saobraćajne nesreće u kojoj je bio povređen, insistirao da plati odštetu ostalim povređenima, što ga je finansijski dokosurilo.

ZLATKO ČAJKOVSKI (1923 – 1988.)

Jedan od onih igrača za koje su govorili da je ispred svog vremena. Bio je jedan od najboljih halfova, ne samo u Jugoslaviji već i mnogo šire. Odličan u odbrani, istovremeno jak na lopti, bio je prava žila kucavica svakog tima u kojem je igrao.

Kao rođeni Zagrepčanin ponikao je u HAŠK, za koji je igrao do završetka rata. Potom je kao jedna od najvećih zvezda prešao u tek formiran Partizan. Za crno-bele je igrao od 1946 – 1955. odigravši 156 utakmica uz 19 golova i učestvovao u osvajanju dve titule šampiona. Potom je otišao u Keln, za koji je igrao tri godine, a igračku karijeru završio je u Izraelu u dresu Hapoel Haife.

Igranje za reprezentaciju poklopilo se sa igranjem u Partizanu. U plavom dresu odigrao je 55 utakmica i postigao sedam golova. Učestvovao je na po dva svetska prvenstva i olimpijska turnira i osvojio dva srebra. U Helsinkiju bio je strelac tri gola, od čega prvi u četvrtfinalu u pobedi protiv Danske 5:3 i treći u polufinalu u pobedi nad Nemačkom 3:1 i u legendarnom meču sa SSSR u ponovljenom meču za 3:1.

Možda još veći trag je ostavio kao trener, posebno u Nemačkoj. Sa Kelnom, prvom inostranom klubu u kojem je igrao, postao je šampion države i to je Jarčevima bila prva titula od ukupno dve u klupskoj istoriji. A njegov masterklas rad je pet godina provedenih u Bajernu iz Minhena od 1963. do 1968. Klub je zatekao u drugoj ligi, a kada je otišao etablirao ga je među najveće timove Nemačke. I ne samo Nemačke, pošto je Bajern sa njim postao evropski tim, osvojivši 1967. prvi evropski trofej – Kup pobednika kupova. On je u prvi tim uveo legendarnog Franca Bekenbauera, na čijem stilu se upravo video pečat čuvenog Čika. Kajzer je taj stil unapredio i postao najbolji centarhalf svih vremena, ali veliko pitanje je da li bi postao to da nije bilo Zlatka Čajkovskog.

Završne godine trenerske karijere proveo je u Grčkoj, a sa AEK je osvojio duplu krunu 1978.

IVAN HORVAT (1926 – 2012.)

„Zagrebačka veza“ činila je half liniju. Čajkovski je bio rođeni Zagrepčanin, a Ivan Ivica Horvat je doduše rođen u Sisku, ali je fudbalski rođen u glavnom gradu Hrvatske. Počeo je u mlađim kategorijama Ferarije iz Zagreba i proveo čitav rat tamo, ali po završetku rata komunističke vlasti su ga ugasile a formiran je Dinamo (mada bi neki rekli da je on nastavio tradiciju HAŠK). Horvat se našao među zagrebačkim Modrima među kojima je bio punih 12 godina do 1957. i odigrao je 208 utakmica i postigao dva gola. U dresu Dinama osvojio je dve titule državnog šampiona.

U inostranstvu je igrao četiri sezone za Ajntraht sa kojim je bio šampion Nemačke. Posle toga posvetio se trenerskom pozivu. Počeo je kao pomoćnik u Ajntrahtu i na tom mestu je proveo tri godine pre nego što je jednu sezonu samostalno vodio ekipu. Posle pauze trenerskom poslu se vratio 1967. kada je preuzeo klub u kojem se proslavio – Dinamo. Modre je vodio samo jednu sezonu. Kratko je vodio PAOK, a onda je četiri godine vodio Šalke. Posrnuli gigant nemačkog fudbala, sedmostruki šampion, nije znao za trofej od formiranja Bundeslige. Dolaskom Horvata osvojen je Kup Nemačke 1973. i to je bio poslednji trofej za klub iz Gelzenkirhena sve do sezone 2000/1. kada je ponovo osvojen kup.

Za reprezentaciju je igrao 10 godina od 1946 – 1956. Odigrao je 60 utakmica a pored olimpijskog turnira u Helsinkiju Jugoslaviju je predstavljao na dva svetska prvenstva 1950. i 1954.

VUJADIN BOŠKOV (1931 – 2014.)

Kada se spomene njegovo ime prva asoscijacija je blistava trenerska karijera. Ali Vujadin Boškov je ozbiljno ime i prezime izgradio još dok je bio igrač. Rodio se u Begeču, a kao pravo vojvođansko dete bilo je logično da fudbalski prohoda u Vojvodini. Za 14 godina od 1946 – 1960. igrajući u veznom redu za novosadske crveno-bele zabeležio je 185 utakmica i postigao 15 golova.

U tom periodu igrao je za reprezentaciju od 1951 – 1958. Odigrao je 57 utakmica i predstavljao je zemlju na svetskim prvenstvima 1954. i 1958. kao i na Olimpijskim igrama u Helsinkiju. Pred kraj igračke karijere otišao je u Italiju i jednu sezonu odigrao u Sampdoriji. Ipak, i ta sezona bila je dovoljna da se dve strane upoznaju za mnogo veće stvari, koje će uslediti kada Boškov postane trener.

Poslednje dve godine igračke karijere do 1964. proveo je u Cirihu, bile su mu ujedno i prve dve kao trenera. Posle toga 1966. bio je u stručnom štabu reprezentacije, ali samo te godine. Bio je tehnički direktor Vojvodine od 1964. do 1971. i u tom periodu je novosadski tim došao do prve titule nacionalnog šampiona, kojeg je sa klupe vodio njegov saigrač iz reprezentacije u Helsinkiju Branko Stanković.

Posle te epizode vratio se na trenersku klupu i vodio je reprezentaciju od 1971. do 1973. Otišao je u Holandiju u Den Hag i od tada počinju da se nižu trofeji. Osvojio je kup 1975. To ga je preporučilo velikom Fejnordu, a posle dve godine odlazi u Španiju u Saragosu. Nije bilo trofeja, šta više jedva ju je sačuvao u ligi. Ali i to je bilo dovoljno da dobije poziv velikog Reala. Osvojio je duplu krunu u prvoj sezoni i uveo je Madriđane u finale Kupa evropskih šampiona prvi put još od 1966. dakle posle 15 godina. Međutim, to je bio period dominacije Liverpula i ostao je Vujke bez najvrednijeg trofeja.

Špansku epizodu je završio u Sportingu iz Hihona, a kada je delovalo da mu je trenerska karijera u padu preuzeo je Askoli u Seriji B. Tu je doživeo drugu trenersku mladost. Askoli je uveo u Seriju A, a 1986. dobija poziv kluba u kojem je igrao – Sampdorije. Za šest godina Đenovljanima je podario godine na koje su najponosniji. Tada je osvojena jedina Serija A, osvojen je jedini evropski trofej Kup pobednika kupova, a kruna te ekipe bilo je finale Kupa šampiona. Na Vujketovu žalost izgubio je i ovo finale. U Seriji A vodio je još i Romu, a biće upamćen kao čovek koji je uveo u prvi tim i za čiji mandat je debitovao jedan od najboljih italijanskih igrača na prelazu dva veka Princ Rima Frančesko Toti. A vodio je i Napoli. Do kraja karijere bio je na klupi Serveta i kao selektor SR Jugoslavije Plave je odveo do Evropskog prvenstva 2000. čime je postao poslednji selektor kome je to pošlo za rukom, a i poslednji koji je reprezentaciju uveo u nokaut fazu nekog velikog takmičenja.

Njegova Vojvodina odala mu je počast tako što je akademiju za mlade igrače iz koje su između ostalih u ozbiljan fudbal uplovili Dušan Tadić, Aleksandar Katai, Danijel Aleksić, nazvala upravo po njemu.

TIHOMIR OGNJANOV (1927 – 2006.)

Vihorno desno krilo jedan je od prvih igrača koji su igrali za oba večita rivala. Doduše, odigrao je samo devet utakmica ali i postigao sedam golova. Ali to su bili prijateljski mečevi i čim je završio služenje vojnog roka vratio se u svoj Spartak iz Subotice. Posle dve godine igranja za Golubove 1949. prešao je u Crvenu zvezdu. Za četiri godine u crveno-belom dresu odigrao je 75 utakmica i postigao 22 gola. Učestvovao je u osvajanju prve dve titule SFR Jugoslavije za crveno-bele.

Za reprezentaciju Jugoslavije odigrao je 28 utakmica u periodu 1950 – 1956. i postigao sedam golova, a od toga četiri na olimpijskom turniru u Helsinkiju. Postigao je dva gola u prvom kolu u pobedi nad Indijom 10:1, zatim je postigao pogodak u legendarnom prvom okršaju sa SSSR 5:5 i u četvrtfinalu protiv Danske. Igrao je još i na svetskim prvenstvima 1950. na kojem je postigao gol protiv Švajcarske i 1954.

Posle Crvene zvezde rešio je da se vrati u rodnu Suboticu u Spartak, za koji je igrao do kraja karijere 1961. i za tih osam godina odigrao 110 utakmica i postigao 71 gol. Tu je i počeo trenersku karijeru, gde je proveo veći deo trenerske karijere, izuzev kratkog perioda kada je vodio Crvenku. Bio je i u rukovodstvu Spartaka. U to vreme takvi poslovi su se mahom volonterski radili, pa je za život zarađivao kao trgovački putnik „Subotičanke“ u kojoj se penzionisao 1983.

RAJKO MITIĆ (1922 – 2008.)

Jedan od najvećih fudbalera svih vremena sa ovih prostora. Prevashodno je poznat kao legenda Crvene zvezde, prva Zvezdina zvezda, a koliko je bio značajan za najtrofejniji klub najbolje svedoči i to da je najveći stadion u regionu dobio ime baš po njemu.

Rođen u Beloj Palanci fudbalsku karijeru počeo je u BSK. Za legendarni beogradski klub igrao je za vreme rata od 1940 – 1944. Po osnivanju pojačao je Crvenu zvezdu i postao prvi veliki igrač tog kluba. Mada, prvo je igrao 1946. na pozajmici za Partizan dok se zvao JNA. Postao je prvi kapiten Crvene zvezde za koju je odigrao 572 utakmice i postigao je 262 gola za 12 godina karijere do 1958. kada je okačio kopačke o klin. Za to vreme učestvovao je u osvajanju pet šampionskih titula i četiri kupa.

Imao je i veliku reprezentativnu karijeru. Pored Olimpijskih igara u Helsinkiju gde je sa šest golova bio drugi strelac tima a ukupno treći, postigao je dva gola na prethodnim Igrama, gde je takođe osvojeno srebro, a igrao je i na dva svetska prvenstva 1950. i 1954. na kojima je postigao jedan gol. Ukupno je u plavom dresu postigao 32 gola na 59 utakmica i na šestom je mestu večne liste strelaca. Helsinki je bio vrhunac njegove reprezentativne karijere. U ubedljivom trijumfu nad Indijom 10:1 postigao je dva gola, a bio je strelac u oba legendarna meča sa SSSR, i to u oba je postigao prvi gol. Bio je najzaslužniji za pobedu 3:1 u polufinalu nad Nemačkom, koja je dve godine kasnije postala svetski šampion, pošto je postigao prva dva gola za dva vođstva.

Kao i većina saigrača iz generacije okušao se i u trenerskom poslu. Ali radio je samo u svoja dva omiljena tima Crvenoj zvezdi i reprezentaciji. Samostalno je vodio reprezentaciju od 1967. i vodio ju je do finala Evropskog prvenstva 1968. kada su Plavi posle dva meča poraženi od domaćina Italije. Do kraja je ostao veliki zvezdaš. Obavljao je razne funkcije i to volonterski, između ostalih i potpredsedničku. Nije patio od toga da bude u prvom planu za razliku od nekih drugih legendarnih igrača, ali je uvek bio tu za klub.

BERNARD VUKAS (1927 – 1983.)

Zvanično proglašen za najboljeg hrvatskog fudbalera svih vremena. Nezvanično, mnogi će reći da je to najbolji fudbaler koji je ikada igrao na ovim prostorima i da je bio među bar tri najbolja svetska fudbalera svoje generacije. Kada se govori o Vukasu misli se na dribling koji je obarao sa nogu, neverovatnu brzinu i razne bravure koje je izvodio na levom krilu.

Počeo je karijeru u rodnom Zagrebu u Konkordiji, ali je u legendu ušao u Splitu u dresu Hajduka. Igrao je u dva navrata za „Bile“ od 1947 – 1957. i od 1959 – 1963. Ukupno je odigrao 615 utakmica za Hajduk i postigao 300 golova. Sa Splićanima osvojio je tri titule i bio je lider generacije koja je 1950. prvenstvo osvojila bez poraza. Bio je i prvi strelac lige 1955.

Između dva mandata u Hajduku dve godine je igrao u Bolonji, a posle druge epizode u Hajduku karijeru je nastavio i završio u Austriji. U reprezentaciji je za devet godina 1948 – 1957. odigrao 59 utakmica i postigao 22 gola. Na Olimpijskim igrama u Helsinkiju postigao je tri gola, dva protiv Indije i gol u četvrtfinalu protiv Danske. Igrao je i na Igrama 1948. i na svetskim prvenstvima 1950. i 1954.

Svetu se posebno predstavio na dve egzibicione utakmice. Dobio je 1953. čast da igra za Tim sveta protiv Engleske na obeležavanju 90 godina od osnivanja FA. Rezultat je bio 4:4, a Vukas je zabeležio dve asistencije i iznudio penal. Dve godine kasnije igrao je za UEFA tim protiv ekipe Velike Britanije i u pobedi 4:1 Vukas je postigao het-trik.

Po završetku karijere 1966. kratko se posvetio treniranju mlađih kategorija a bio je i sportski direktor Hajduka 1968 – 1969. i Zagreba 1969. Pored toga što je proglašen najboljim hrvatskim fudbalerom 20. veka bio je i sportista Jugoslavije 1955. i u anketi „Večernjeg lista“ izabran je za najvećeg hrvatskog sportistu 20. veka. Njegov spomenik nalazi se ispred splitskog Poljuda, ali možda najviše može da bude ponosan na to što u dva najveća hrvatska grada Zagrebu i Splitu ima svoju ulicu.

STJEPAN BOBEK (1923 – 2010.)

Kada neko ko je igrao za NDH i bio, ne svojom voljom, perjanica tog režima, postane legenda i najvoljeniji igrač kluba pobedničke armije koja se borila protiv tog režima, onda je jasno o kakvoj klasi se radi. Stjepan Bobek je ostavio tako dubok trag u Partizanu da je izabran za najboljeg fudbalera tog kluba svih vremena.

Seniorski fudbal počeo je da igra već sa 15 godina u ŠK Zagreb, a kada je uspostavljena NDH otišao je ne šest meseci u Austriju i igrao za Admiru Vaker. Po završetku rata bio je označen kao onaj koji mora da dođe u Beograd na „služenje vojnog roka“, a u stvari da pojača novoosnovani klub Armije – FK Partizan. Za crno-bele je igrao do kraja karijere, od 1945 – 1959. zabeležio je 471 utakmicu i postigao fantastičnih 417 golova. Učestvovao je u osvajanju dve titule i četiri kupa.

Ništa neuspešniji nije bio u dresu sa državnim grbom. Igrao je 10 godina od 1946 – 1956. i na 63 utakmice postigao je 38 golova, što je i dalje rekord u nacionalnom timu. U Helsinkiju je postigao tri gola, dva u oba meča protiv SSSR i u četvrtfinalu protiv Danske, a četiri godine ranije bio je najbolji strelac nacionalnog tima u pohodu na srebro sa četiri gola. Igrao je na svetskim prvenstvima 1950. i 1954. gde je postigao jedan gol.

Imao je veoma bogatu trenersku karijeru. Počeo je u Partizanu, prvo u omladincima, a potom je tri sezone vodio seniore i u sve tri godine osvojio titule. Otišao je potom u Grčku u Panatinaikos i dva puta bio šampion, a posle četiri godine vratio se u Partizan, gde ovog puta za dve godine nije bilo trofeja. Ponovo se vratio u Grčku, ali ovog puta u Olimpijakos. Tamo je izdržao samo godinu dana, gde mu nije bilo lako s obzirom da je već vodio rivalski klub. Imao je potom kratke epizode u Altaju, Dinamu, Panatinaikosu, a poslednji trofej uzeo je u Tunisu i to kup sa Esperansom. Potom je tri godine proveo je u Vardaru, a poslednji trenerski angažman bio mu je u Galenici. Oba kluba je uvodio u Prvu ligu.

BRANKO ZEBEC (1929 – 1988.)

Bio je najbolji strelac olimpijskog turnira u Helsinkiju sa sedam golova. Posebno se istakao u prvom od dva meča koji „nisu smeli da se izgube“ protiv SSSR, kada je postigao dva gola. Iako je rođen u Zagrebu i tamo počeo da igra fudbal za Građanski, Poštar, Lokomotivu i Miliconer legenda je postao u Beogradu i to u oba najveća kluba.

Prvo je igrao u Partizanu od 1951. do 1959. Odigrao je 131 utakmicu i postigao 39 golova i osvojio tri kupa. Do nacionalne titule došao je tek kada je prešao u Crvenu zvezdu i odmah te sezone postao šampion. Za dve godine igranja u Zvezdi zabeležio je 29 utakmica i postigao šest golova. Potom odlazi u Nemačku gde je u dresu Alemanije iz Ahena proveo poslednje četiri godine igračke karijere.

Za reprezentaciju je igrao 10 godina od 1951. do 1961. i na 65 mečeva postigao je 17 golova. Pored sjajne role u Helsinkiju igrao je na svetskim prvenstvima 1954. i 1958.

Trenersku karijeru počeo je u Dinamu i već u prvoj sezoni upisao se zlatnim slovima u istoriju zagrebačkog kluba. Modri su osvojili te 1967. Kup sajamskih gradova sa Zebecom na čelu, što im je jedini evropski trofej. Na krilima tog uspeha 1968. otišao je u Bajern iz Minhena, gde je nasledio Zlatka Čajkovskog. Ono što je Čik postavio, Bajern sposban da napada trofeje uz osvojen evropski pehar, to je Zebec nadogradio. Sa Bavarcima je već u prvoj sezoni osvojio duplu krunu, a to je bila prva titula nacionalnog šampiona od osnivanja Bundeslige.

Iz Minhena je otišao u Štutgart, pa je kratko vreme bio trener Hajduka, a na povratku u Nemačku preuzeo je Ajntraht Braunšvajg usred sezone u kojoj je igrao u nižem rangu. Uspeo je da ga vrati u bundesligaško društvo, a u trećoj sezoni ga je vodio do trećeg mesta. Rad u Braunšvajgu preporučio ga je za posao u Hamburgeru. Već u prvoj sezoni osvaja titulu, a u narednoj tim vodi do finala Kupa šampiona, gde je poražen od Notingem Foresta.

Borusija iz Dortmunda je danas jedan od najvećih nemačkih timova. Ali početkom 80-ih bila je daleko od krema Bundeslige. Šta više, bili su na prelazu dva ranga. Najbolji plasmani bili su na početku samomg takmičenja drugo i treće mesto, ali od tada nastupio je težak period. Preuzeo ih je Zebec 1981. i došao je do šestog mesta, što je bio najbolji plasman u poslednjih 12 godina. Ipak, problemi sa alkoholizmom, koji su se i ranije javljali, uticali su na to da samo godinu dana ostane u Dortmundu i još godinu u Frankfurtu. Trenersku karijeru završio je u Dinamu 1984. Samo četiri godine kasnije preminuo je u 59. godini.
 

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Odgovor na ovu temu ...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.


×
×
  • Create New...