Jump to content
Obaveštenje
  • Dobrodošli na Meridianbet forum Srbija!

CEV Women's Champions League/Women's CEV Cup/CEV Women's Challenge Cup


Preporučeni postovi

  • 2 weeks later...

Neverovatna scena na mecu Minas-Vakfibank Svetskog klupskog prvenstva i fantasticna reakcija Djovanija Gvidetija

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama
  • 2 weeks later...

VELIKA ČAST Tri srpske odbojkašice u timu decenije!

 

Evropska odbojkaška konfederacija (CEV) organizuje „online“ debate povodom izbora „Ženskog tima decenije 2010 – 2019!“

Učesnici prve debate bili su Svetlana Ilić, dugogodišnja reprezentativka i trener i selektor brojnih inostranih klubova i reprezentacija, Đovani Gvideti, selektor Turske i Gert Van de Bruk, selektor Belgije.

Tim koji su izabrali renomirani stručnjaci čine: Maja Ognjenović na poziciji tehničara, Tijana Bošković, korektor, Milena Rašić i Maja Poljak (Hrvatska) blokeri, Gozde Kirdar (Turska) i Frančeska Pićinini (Italija) primači i Monika de Đenaro (Italija) na poziciji libera.

Dileme nije bilo oko Maje Ognjenović. Gvideti je prvi put ove sezone imao prilike da trenira kapitena Srbije.

– Maja može da se adaptira na sve uslove u igri – i ako lopta ide visoko, i ako ide brzo ona će da prilagodi da tim igra tako. Sa nacionalnim timom je sve osvojila, a na klupskom nivou je igračica sa kojom svi vole da igraju

Naša odbojkašica Milena Rašić izabrana je kao najbolja na poziciji blokera. Svi su se složili da je odličan napadač i odličan bloker, takođe smatraju da je najkompletnija igračica na toj poziciji.

Gvideti za Tijanu Bošković smatra da je najkompletnija igračica današnjice.

– Tijana Bošković je sjajan napadač, bloker i server. Ima sposobnost da loše dizanje i prijem pretvori u poene napadom iz zadnje linije.

Selektor Belgije Van de Bruk je imao dilemu između Boškovićeve i italijanke Paole Egonu.

– To je kao da birate između Mesija i Ronalda. obe su veoma mlade i veoma uspešne, ali Tijana mi je broj 1 – rekao je Van de Bruk.

Nema šta velika čast za naše odbojkašice. Ipak, nema dileme da su ovo zaslužile.

Screenshot_20200504-194707_Facebook.jpg

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

@Bole_1981 svaka im čast na uspehu ,apsolutno zasluženo !!! Mislim da treba pohvaliti ceo nas ženski odbojkaški tim kao ekipu ali i pojedinačno ... svaka devojka ima veliki kvalitet !

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

Mozda je Stefana Veljkovic, koja godinama u reprezentaciji cini najbolji par srednjih blokera sa Milenom Rasic, pomalo zapostavljena. Na toj poziciji, i Kristina Kiricela igra na veoma visokom nivou, kao i Eda Erdem i Agnjeska Kakolevska, pa me cudi da je bas Maja Poljak izabrana. Sto se tice tehnicara, Maja Ognjenovic je tu bez konkurencije. Kod primaca me cudi da nema Brankice Mihajlovic, Mirjam Sile, Loneke Slutjes ili Tatjane Koseleve. Pozicija libera je slicno kao kod tehnicara, tesko da postoji bolji libero od Monike de Djenaro. Tijana Boskovic je sasvim zasluzeno najbolji korektor, ali uz Paulu Egonu, ne treba zaboraviti ni Malvinu Smarzek, kao ni mladu Ebrar Karakurt koja ce u buducnosti, sigurno biti najveca konkurencija Tijani. Sve u svemu, sa 3 igracice smo opet pokazali dominaciju iako mislim da je trebalo biti uvrsteno vise nasih igracica u ovaj tim

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama
  • 2 weeks later...

Odbojkaška 2021: Liga nacija, Olimpijske igre, EURO...

Svetska odbojkaška federacija (FIVB) odobrila je promenu kalendara takmičenja za 2021. godinu posle odlaganja Olimpijskih igara u Tokiju i otkazivanja Lige nacija.

zenska-odbojkaska-reprezentacija-srbije

Zbog pandemije koronavirusa ovog leta neće biti reprezentativnih odbojkaških takmičenja, a mnoge nacionalne lige su prekinute ili okončane.

FIVB je saopštio da odobrava odigravanje mečeva od 1. juna, koji podrazumevaju kompletiranje ove sezone ili početak naredne, uz maksimalno poštovanje svih zdravstveniih i bezbednosnih mera propisanih od strane nacionalih ili lokalnih vlasti. 

Kako se navodi u saopštenju, nacionalne lige mogu početi ranije nego obično, a takmičenja bi trebalo da budu završena najkasnije 18. aprila 2021.

Takođe, finala kontinentalnih klupskih takmičenja moraju da budu odigrana najkasnije do 2. maja 2021.

Liga nacija će početi 7. ili 11. maja naredne godine, a završiće se 27. juna, gotovo mesec dana pre početka Olimpijskih igara u Tokiju. Raspored je napravljen tako da omogućava igračima više vremena za pripreme za olimpijski turnir u Japanu. FIVB će se posebno dogovarati sa Italijom i Kinom o organizaciji Finalnih turnira Lige nacija 2021.

Kontinentalna prvenstva će se odigrati u periodu od 19. avgusta do 19. septembra. Podsećamo, Srbija je jedan od domaćina šampionata Evrope za odbojkašice.

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

Vesna Čitaković - prva "Keva" srpske odbojke (I)

Ženska odbojkaška reprezentacija Srbije danas je i zvanično najbolja selekcija na planeti. Aktuelne šampionke sveta, dvostruke uzastopne prvakinje Evrope i srebrne sa Olimpijskih igara u Rio de Žaneiru, trenutno su i najuspešniji sportski kolektiv u našoj zemlji...

 

Vesna Citakovic Djurisic

 

Da je neko pre deceniju i po rekao da će biti baš tako, proglasili bi ga ludim. Jer, odbojkašice Srbije su početkom 21. veka bile „sto i neke” na svetskoj rang-listi, a 2005. godine 39. na evropskoj listi.

Tih dana seća se dobro Vesna Čitaković-Đurišić, živa legenda srpske odbojke. Iako smo mnogo puta pričali na ovu temu, lepo je da i čitaoci našeg sajta, onako iz prve ruke čuju i pročitaju, kako je sve to izgledalo 2005. godine, kada je praktično i započela bajka o ženskoj seniorskoj selekciji Srbije.

„Pričali smo često o tim godinama, prisećali se mnogih detalja iz prošlosti i prosto je neverovatno šta se sve izdešavalo za samo deceniju i po. Zapravo, neverovatno je šta danas rade ove naše zlatne devojke, koje i dalje maestralno vodi vodi Zoran Terzić. A mi smo pre 15 godina igrali protiv Engleske, Škotske, Albanije... Danas svi mislimo da se tamo i ne igra odbojka”, priznaje Vesna (40), sada majka dva predivna sina.

Tadašnja selekcija Srbije i Crne Gore u kvalifikacije za Svetsko prvenstvo 2006, krenula je iz prve runde kvalifikacija. U januaru u Šefildu, trebalo je osvojiti jedno od prva dva mesta u konkurenciji Španije i pomenutih Engleske, Škotske i Albanije.

„Sada već čuvene kvalifikacije, o kojima bi se jednog dana mogao snimiti i film, počele smo u Šefildu. Bilo je teško. Ne toliko na terenu, koliko u glavama svih nas. Naročito u mojoj, imala sam 25-26 godina, bila već majka, zbog čega su me svi u ekipi zvali Keva i bila najstarija u timu. Odigramo turnir, malo se razbežimo po klubovima, pa ponovo nazad. Sećam se, pred kvalifikacije u Zagrebu, a i kasnije, do Drezdena, sin Nikola je stalno bio tu negde u dvorani, u kolicima. Sve devojke su brinule o njemu. Imala sam puno obaveza, ali kad sa setim, sa ove distance, jasno je da smo radili u fenomenalnom ambijentu i da smo brzo napredovale.”

Kroz Zagreb ste protunjale kao brzi voz, a samo par dana kasnije stigao je i treći Turnir, sada već istorijski, u Drezdenu?

„Nakon što smo iz mečeva sa Nemačkom i Poljskom izvukle praktično dva pozitivna rezultata, pobedu i poraz od 3:2, došle smo u situaciju da maksimalnim trijumfom protiv Grčke, uz jak poen-količnik, obezbedimo jedno od prva dva mesta i pre meča između Nemica i Poljakinja. Nismo želele da im dozvolimo da nas nameste, da ispadnemo za neki poen. Iako je to bila naša najgora utakmica u kompletnim kvalifikacijama, nakon prva dva seta imale smo ubedljivo vođstvo i pred treći, samo je trebalo da pobedimo. Uspele smo, naravno, Grčka je bila daleko slabija od nas, ali mi smo se u principu više plašile sebe, nego njih”, seća se Vesna i dodaje:

„Kvalifikacije iz 2005. godine, ne treba nikada da se zaborave!”

Pre i posle ovih događaja, Vesna Čitaković-Đurišić gradila je svoju tešku odbojkašku i životnu priču.

„Rođena sam 1979. godine u maloj Rogačici, kraj Bajine Bašte. Odbojku sam zavolela gledajući olimpijsko finale iz Seula, između Perua i Sovjetskog Saveza. Rano sam počela da treniram u lokalnom Tarateksu u Osnovnoj školi u Bačevcima, kod nastavnika Slobodana Ćurćije.”

Isticali ste se visinom?

„Zvali su me Raza Mujanović, plakala sam kao kiša!”, smeje se danas Vesna. „U prvom razredu Osnovne škole učiteljica nije htela da se slika sa decom, pošto joj je iskočio herpes, pa sam stala u sredinu slike i svi su mislili da sam baš ja učiteljica. Šesti razred sam završila u Rogačici, a sedmi i osmi u Užicu. Zvalo me je Jedinstvo!”

Kako je bilo trenirati kod Darka Zakoča?

„Super, lako”, smeje se Vesna. „Darko mi je rekao, samo ti skoči tu gde ti ja kažem i biće dobro!”

I, jel bilo dobro?

„Jeste, očigledno... Prvu titulu je osvojila nas šest-sedam devojaka! U to vreme nije bilo libera, igrali smo po starim pravilima, primala sam servis. Već u sedmom razredu zaigrala sam za prvi tim, ušla u mašinu. Ako sam bila zdrava, išla sam u grupu devojaka koje su dizale 100 kilograma, ako sam imala neki problem, dobila bih kratku pauzu. Tako je bilo kod Darka, hvala mu za sve!”

 

Vesna Citakovic and Maja Ognjenovic

 

Za čuvenu „koreju”, Vesna je zahvalna i jednoj stranoj odbojkašici.

„Mima Pantović i ja smo bile najmlađe. Ostale devojke bile su starije od nas pet, šest, deset, pa i dvanaest godina. Kasnije su došle i strankinje. One su pomagale iskustvom, a ja sam najviše naučila od čuvene Rumunke Luminice Trombitaš, koja je bila vrhunski dizač. Lumi me je naučila da pucam sa jedne noge, pokazala kako treba da se ide na produženi tempo, a kako na koreju...”

Kasnije je ta „koreja” postala Vaš zaštitni znak. Kažu, bila je u to vreme jedna od pet najboljih na planeti.

„Ta moja koreja je bila jako brza i drugačije sam je pucala od drugih. Mogla sam da okrećem sve pravce u napadu, mogla sam puno toga sa njom. U Italiji su me zvali „Vesna va veloće”, otprilike „Vesna ide brzo” i par njihovih trenera me je zvalo da održim pokazni čas mlađim kategorijama. U suštini, svaki napad zavisi od dva čoveka, dizača i napadača.”

Jel se dešavalo da se baš teško „nađete” sa nekim dizačem?

„Sa većinom dizačica nisam imala problem, ali je glupo i pričati kako sam se mučila sa Eleonorom Lo Bjanko, jednim od najboljih dizača na svetu svih vremena. Istini za volju nismo imale ni dosta vremena za uigravanje, a možda je bilo malo i do mojih godina, iako smo nas dve generacija”.

Od ostalih elemenata u igri, koji ste najviše voleli?

„Odbranu... Iako se mi srednjaci u drugoj liniji branimo samo u jednoj poziciji, obožavala sam da se odbranim i započnem neku kontru. A u suštini, blok je bio najslađi, jer je verovatno i najteži element u odbojci. A servis, nije bio loš, ako me krene...”

Dok ste igrali u Srbiji, Jedinstvo je dominiralo. Učestvovali ste u osvajanju osam od ukupno devet klupskih titula i još sedam od osam nacionalnih Kupova. Ko su tada bili najveći rivali užičkog kluba?

„Crvena zvezda, Vršac, Poštar iz Zrenjanina, Poštar iz Beograda, Radnički, Sremski Karlovci... Tih devedesetih godina bila je dosta bolja Liga, sa boljim, pa i starijim igračicama, strankinjama. Bilo je utakmica za pamćenje, nezaboravnih finala, fantastične atmosfere. Ljudi su rado dolazili na utakmice. Naročito je bilo zanimljivo protiv Crvene zvezde, jer je poznato koliko u Užicu ima Zvezdaša. Bilo je vatre, muzike, trubača... Imali smo gazdu Stevu Kuridžu i snažnu Upravu. Te stvari ljudi pamte, svi koji vole odbojku, sećaju se tih događaja iz dvorane kraj Đetinje”, sa setom priča Vesna.

U to vreme, posle sankcija, gotovo svi najbolji treneri radili su u našoj zemlji.

„I to je sigurno jedan od razloga što smo imali dobru Ligu. Bez dobrog trenera ne može da bude ni dobrih ekipa, ni kvalitetnih igračica. Nismo dugo izlazile u inostranstvo, da li zbog sankcija, ili zbog toga što smo bile ekstrakomunitarci. Sećam se da je par devojaka iz Zvezde otišlo vani, a puno dobrih igračica nikada nije uspelo da zaigra u inostranstvu. Na kraju krajeva, nije bilo ni potrebe da se ide, klubovi su tada sasvim solidno plaćali i kod nas.”

Odbojkašice SCG na SP 2006

 

Sećate li se prvih putovanja u inostranstvo?

„Bio je to neki turnir u rumunskom Lugožu. Prešla sam granicu bez ikog svog. To je bio početak devedesetih, za mene jedno veliko iskustvo. Sećam se da sam kupila neke šoljice od akropala i neki mebl štof za mamu, pa umalo da padnemo na granici.”

Bilo je tu i ozbiljnih evropskih utakmica?

„Posebno u mojoj poslednjoj sezoni u Užicu, 2002. godine, kad smo stigle do finala Kupa Evrope i izgubile od Azeraila u Bakuu. U Azerbejdžanu smo okusili svu težinu evropskih takmičenja. Doveli smo u Užice puno dobrih ekipa i Bergamo, Olimpijakos, Panatinaikos, pa tim iz Beča, mislim da se zvao Post Švehat, koji je tada bio jako kvalitetan...”

Ko su u to vreme bili vaši idoli?

„Branka Sekulić je bila prototip dobre, uspešne i lepe odbojkašice. Odbojka tada nije bila tako često na televiziji, pa smo idole tražili u našoj zemlji. Meni su se svidele one igračice u šorcićima, kad se odbojka igrala u gaćicama! Neke igračke fore „krale” smo gledajući video snimke, kad bismo došli do neke kasete. Bilo je to mučenje u to vreme...”

A kako je tada bilo u reprezentaciji?

„Ja sam ušla u reprezentaciju već sa 16-17 godina, posle sankcija, a prvo veće takmičenje bile su nam Mediteranske igre u Bariju, 1997. godine, kada smo osvojile četvrto mesto. Selektor je bio Branislav Moro, a trener Darko Zakoč. Od prvih dana mog boravka u nacionalnom timu imala sam dobar status. Bila sam potrčko par godina, a onda je usledila smena generacija, pa sam uskoro postala i najstarija!”

Seća se Vesna i prve velike sreće u dresu reprezentacije?

„Bio je to Spring kup 2001. godine u Brnu, osvojile smo prvo mesto i prvi pehar, ako se dobro sećam, posle 14 godina. Igrale su tada Sandra Milosavljević, Maja Simanić, sestre Ranković, sestre Tomašević, Ceca Krstić, Ceca Ilić, ja... Pobedile smo Azerbejdžan, za kojeg smo tada prvi put mnoge i čule. Trener je bio Darko Zakoč, posle toga je vodio ekipu i na Mediteranskim igrama u Tunisu i nakon toga je napustio reprezentaciju zbog zdravstvenih problema.

Vi ste sa 22 godine potpisali za Modenu?

„Odlazile smo na neke prijateljske turnire sa Jedinstvom, da li u Kan, da li u Grčku i uvek su se motali neki menadžeri. Transfer mi je završio jedan od najčuvenijih u to vreme, Donato Saltini, uz asistenciju Branislava Mora. Stigla sam u redove prvaka Evrope, u grad Modenu, iz kojeg je i krenula odbojka u Italiji. Osećala sam ogroman respekt prema celoj toj priči, ali mi je bila velika čast, što iz jednog malog Užica idem u ekipu, u kojoj su bile „kampionesa del Mondo”, Darina Mifkova, pa Ukrajinka Žukova, Nemice Grun i Pahale, Amerikanka Vagner... Bila je to jedna dobra ekipa, ali nažalost, nismo uspele da odbranimo titulu. Naredne sezone sam potpisala za Odincovo, ali sam vrlo brzo i zatrudnela i morala sam da otkažem odlazak u Rusiju. Nikola je došao na svet 2004. godine, propustila sam i Evropsko prvenstvo u Turskoj, a onda uz supruga Duška igrala za klubove, koji nisu bili u mom rangu, kao što su izraelska Ranana i nemački Minster. To vam je u to vreme bilo kao da sada Mesi obuče dres Levantea!”

U stvari, pratili ste supruga Duška, u to vreme odličnog fudbalera, čime ste zapravo podneli jednu veliku žrtvu iz prelepog sportskog braka?

„Da se razumemo, ništa ja tu ne bih menjala, ili bolje rečeno, možda samo neke sitnice. Dule je u to vreme igrao za jako dobre klubove i njegovi ugovori su bili daleko viši od odbojkaških. On je iz Belgije otišao u Hapoel Petah Tikvu, pa nakon toga u Paderborn, gde je ostao četiri sezone. Ja nisam izdržala toliko u Minsteru, pa sam 2006, potpisala za Ezačibaši, klub koji će zapravo obeležiti moju odbojkašku karijeru.”

Vesna i Djerisilo

U međuvremenu je reprezentaciju preuzeo i Zoran Terzić, a reprezentacija je, reklo bi se, krenula sa „mrtve tačke”?

„Ja sam igrala u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo u Turskoj, ali zbog trudnoće, ne i na samom Šampionatu. U Ankari su se dogodile neke ružne stvari, ali je to očigledno moralo da se desi, pre, ili kasnije. Zoran Terzić je u to vreme bio mlad stručnjak, došao je iz muške odbojke i nije imao dovoljno iskustva u radu sa ženama. Ipak, mora se priznati da je imao viziju. U ekipi je postojao ogroman generacijski jaz, tu su nastali problemi, a epilog svega bio je rezultat na samom takmičenju, na kojem nismo ušli u četvrtfinale.”

Sve posle toga je istorija, već prepričane kvalifikacije za SP, pa bronza u Japanu, jedno od najvećih čuda u istoriji našeg sporta.

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

Vesna Čitaković – prva Keva srpske odbojke (II)

Drugi deo priče o legendarnom kapitenu Vesni Čitaković-Đurišić (41), zapravo je nastavak besede o danas najsvetlijoj generaciji srpskog sporta, ženskoj odbojkaškoj selekciji Srbije.

devojke

Posle epizode o užičkom Jedinstvu i prvim koracima u tadašnjoj reprezentaciji Jugoslavije, Vesna je nakon porođaja i čuvenih kvalifikacija za Svetsko prvenstvo, 2006. godine razmišljala samo o svom prvom odlasku u Japan i susretu sa nepoznatim.

„Sećam se da smo na Svetsko prvenstvo otišle sa željom da prođemo grupu i uđemo u drugi krug takmičenja. Imale smo pretposlednji rejting na FIVB rang listi, a sada svi znamo da smo se kući vratile sa bronzanom medaljom!”, priča legendarna „Keva”. „Oni iskusniji sportski novinari naš uspeh su predstavili jednim od najvećih čuda ikada! Na Šampionat smo otišle iz baze u Kovilovu, ispraćene od samo nekoliko prijatelja, a dočekane smo na čuvenom balkonu Gradske skupštine, kao prva ženska ekipa, kojoj je priređeno tako nešto!”

Seća se Vesna i mnogih detalja sa Svetskog prvenstva i samog boravka u Japanu:

„Za sve nas, to je bio prvi odlazak u Japan. Bile smo impresionirane i putovanjem i gradovima, njihovom hranom i kulturom. Kad je sport u pitanju, nismo imale pojma kakav je sistem takmičenja. Znale smo otprilike da treba da pobedimo dva meča u grupi, kako bismo prošle u naredni krug...”

A po onoj „šta deca znaju šta je 100 kila...”, vi ste pobedile svih pet mečeva u grupi!

„Turnir smo dočekale spremne. Italija je bila naš prvi rival i veći motiv od svetskih prvakinja nam nije ni trebao. Krenemo u prvi set, nešto se borimo, hoćemo-nećemo i ostavimo ih na 18, vodimo 1:0. U drugom setu nastavljamo da ih gazimo, vodimo 2:0. Počinje treći, Italijanke prebledele, Barbolini se preznojava. Bio je neki egal u završnici i moja draga Maja (op.a. dizač Ognjenović) počinje da „kuva”. Prva ode u aut, mi dobijemo naredni poen, pa one još jedan, pa ponovo Maja skuva u aut, živnuše Italijanke. Priđem Maji, stegnem je u predelu stomaka i kažem „skuvaš li još jednu, odseći ću ti ruku”! Gotovo, Maja se rasplače, izgubismo set, a onda Terza u pauzi počne da viče na mene. Napravi se frka, ali je na kraju sve dobro ispalo. Dobile smo tu utakmicu, oprostila je meni to moja Majica čim se sve završilo...”

Usledile su utakmice protiv Kube i Perua, po Vesni dve najvažnije na putu ka medalji.

„Kubanke su bile moćne, ali i nekako divlje! Znala sam dobro njihove dizače, brzo smo ih isprovocirali sa nekoliko blokova, prekih pogleda, ali i osmeha. Puno su grešile, sve su nam poklonile. Nije bilo lako, ali smo i taj meč dobile sa 3:1, pa su mnogi počeli da pričaju o nama. Znala sam da će najteže biti protiv Peruanki. Njima je to bila poslednja šansa da se vrate u borbu za visok plasman, a kod nas se stvorilo određeno opterećenje, posle dve velike pobede. Gubile smo 2:0, a onda je Terza zamenio pola postave. I pokrenuo ekipu. Pobedile smo i već tada je bilo jasno da idemo ka polufinalu.”

Vesna Citakovic

Na Svetskom prvenstvu u Japanu, u Zemlji izlazećeg sunca, osvajanjem bronze, rodila se jedna nova odbojkaška velesila, ženska selekcija Srbije?

„Za svaku od nas to je bio dar s neba, prava nagrada za ogromno odricanje. U narednih par godina uspele smo da dokažemo da to nije bilo slučajno, nažalost, više nikada u tom sastavu...”

Na klupskom planu, karijeru ste nastavili u Ezačibašiju, jednom od najvećih klubova na svetu.

„Suprug Duško i ja smo seli za sto i dogovorili se o svemu. Razumeo je moju želju da zaigram za velike klubove i da se rastanemo na neko vreme, pošto je sin morao da ide sa mnom u Tursku. Jednostavno, nisam želela da ostanem nedorečena u sportskom smislu i da mi dete jednog dana ne bi postavilo pitanje, „mama, zašto si bila luda i nisi igrala za najjače klubove, a mogla si”? Provela sam tri prelepe godine u Ezačibašiju i tek sa 27 godina potpisala sam prvi ozbiljan ugovor. Gde god sam bila, osvojili smo neki trofej, u Turskoj smo postali šampioni – 2007!

Te godine trebalo je da sa reprezentacijom odigrate i Evropsko prvenstvo u Belgiji i Luksemburgu?

„Bilo je to još jedno nezaboravno takmičenje i velika srebrna medalja, koja nas je pomalo neočekivano odvela na Svetski kup”, kaže kapiten prve velike generacije ženske srpske odbojke.

„U svoj nesreći, pošto smo na put pošle bez Ivane Đerisilo, imale smo na kraju i dosta sreće. Poljakinje su nas odvele u borbu za medalju, pobedivši Holandiju u meču, koji im i nije toliko značio. Kasnije su se radovale što su nas ponovo izvukle u polufinalu, a mi smo im se ružno zahvalile. Pregazile smo ih 3:0 u nezaboravnoj atmosferi u Luksemburgu, odigravši jednu od najboljih utakmica generacije. Finale je bilo čudno, igrali smo i bez Anje Spasojević, što je već bio preveliki hendikep za nas. Izgubili smo, ali je sreća bila ogromna, osvajanjem nove medalje i potvrdom onog što smo uradili godinu pre toga u Japanu”.

Olimpijske kvalifikacije za Peking krenule su samo par dana kasnije Svetskim kupom, još jednim takmičenjem u Japanu. Za kratko vreme, sve devojke osetile su i težinu igranja za veliku reprezentaciju.

„Smenjivali su se turniri, a putovanja su bila naporna. Sećam se da sam te godine trogodišnjeg sina Nikolu viđala samo na Skajpu. Oprostili smo se u junu, a došla sam kući u oktobru. I onda ponovo taj Svetski kup u Japanu, koji se igrao u novembru. Igrali smo ga bez Anje Spasojević i Nataše Krsmanović i zauzele odlično peto mesto, osvojile smo dovoljno bodova da obezbedimo poslednji krug olimpijskih kvalifikacija. Pre toga su usledile evropske kvalifikacije u Haleu, ali se ni tamo nismo plasirale za Peking. Treća šansa je objektivno bila najlakša. Posle pet pobeda u prvih pet kola, plasirale smo se na Olimpijske igre i san je postao java”, priznaje Vesna.

Vesna Citakovic

 

Pomalo neočekivano, vaše poslednje takmičenje za reprezentaciju bile su upravo Igre u Pekingu?

„Iskreno mi je žao što na tim Igrama nismo pokazale sve što znamo, ali nije bilo ni realno, Peking je bio krupan zalogaj za nas u tom trenutku. Tamo smo se osetile olimpijcima i shvatile zašto je to jedna posebna priča. Za mene je bila velika sreća i satisfakcija!”, kaže Vesna i dodaje:

„Posle Igara u Kini primetila sam da mi ponestaje energije i emocije, jer šest godina nisam imala odmora. Postala sam željna deteta i porodice. U stvari, posle 30. godine života, shvatila sam da sa nekim minimalnim odricanjem mogu da igram na zadovoljavajućem nivou i da upotrebim sve svoje iskustvo. To mi je značajno pomoglo u nastavku klupske karijere”.

Reprezentaciju Srbije, Vesna je ostavila u sigurnim rukama i na visokim pozicijama. Srećna je, kaže, zbog načina na koji je sarađivala sa jednim potpunim miksom igračkih i karakternih osobina, kako u ekipi, tako i u stručnom štabu?

„Terza je bio lider, on i ja smo imali drugarski odnos, pomalo i čudan. Uvek smo mogli da sednemo i porazgovaramo iskreno o svemu. Čak i da se posvađamo, ali to smo znali samo nas dvoje, ili još par bitnih ljudi u ekipi. Uz nas je uvek bila i Maja Simanić, čija se reč u reprezentaciji izuzetno poštovala. Nas dve smo nekako predstavljale sponu između igračica i stručnog štaba. U ženskom kolektivu imate puno komplikovanih situacija van terena, a mi smo uvek želele da su sve stvari jasne i da se pravila poštuju. Tu smo bili jedni za druge, pokrivali smo se i to se na kraju videlo na terenu.”

Kroz karijeru niste imali mnogo povreda?

„Kod mene bi povreda značila operaciju. Najozbiljnija je bila ona u Bešiktašu, kada sam zbog povrede vrata morala da završim sezonu i odem u Indoneziju.”

Postojala je mogućnost da 2011. godine odigrate Evropsko prvenstvo u Srbiji, čak ste i došli na pripreme u Hotel M, ali niste ostali do kraja. Šta se dogodilo tada?

„Svašta se pričalo o tome, a ja, kao ni tada, neću baš reći sve. Jedino što želim da kažem je da kapitenska traka nije bila problem. Tih problema uopšte nije ni bilo. Možda sam i ja prenaglila u nekim stvarima, sada bih odreagovala drugačije, nešto bih progutala, ali nema više nazad.”

Bez obzira na to, šest godina ste bili pojam kapitena?

„Bila sam kapiten, znam šta to znači, jedina, nazovi prednost kapitena bila je ta što prvi uzmete trofej, kojeg neko nikada ni ne osvoji. Na mnoge stvari sam morala da zažmurim, brinula sam i o tuđim mukama, a najviše me je nerviralo to, što sam posle mečeva uvek ja išla na konferencije za novinare. Nekada bih najradije rekla „marš svi, idem kući”, a morala sam da glumim finoću. Ponavljam, žao mi je za tu 2011, bila sam preponosna i luda, sada ne bih sigurno otišla. Bilo je tu malo i dovaspitanja i do morala, nije do kapitenske trake, verujte mi.”

 

Vesna Čitaković-Đurišić 

Klupsku karijeru nastavili ste u Turskoj i Poljskoj. Bilo je izleta do Indonezije, a na kraju zanimljiva kombinacija, Crvena zvezda, pa Bergamo. Od karijere ste se oprostili osvajanjem Kupa Italije!

„Kad pomenuste Kup, moram da Vam kažem da sam ja verovatno jedina igračica u istoriji, koja je u jednoj sezoni osvojila dva nacionalna Kupa. Prvi sa Dinamom iz Bukurešta, drugi sa italijanskom Vilom Korteze. A što se tiče epizode u Crvenoj Zvezdi, došla sam na poziv Ane Avramović i tadašnjeg trenera Ace Boškovića, kako bih pomogla jednoj mladoj ekipi. Zvezda je veliki klub, ja sam uvek imala sjajnu saradnju sa njima, jer sam se često pripremala na Marakani. Ostali smo u Ligi, spremali smo se za finale Kupa, a onda je stigla ponuda iz Azerbejdžana, gde je na kraju otišla Aleksandra Petrović. Početkom marta zvali su iz Bergama, tamo su me čekale Lo Bjanko, Kardulo, Katarina Barun... Mirjam Sila je bila mlada. Rečeno je da ćemo brzo ispasti iz plej-ofa i da će sezona biti kratka. A mi na kraju, sa trenerom Lavarinijem, osvojismo Kup Italije. Bilo je sjajno!”

Pomenuli ste puno velikih odbojkašica sa kojima ste igrale. Ko je na Vas ostavio poseban utisak?

„Ne znam, sve su tada, ili kasnije, napravile sjajne karijere. Aguero, Grun, Pahale, Mirka Frančija, Kardulo, Lo Bjanko, Metkalf, Hanif, Naz Ajdemir, Ezra Gumuš, Gulden, Berg, Ancanelo, Kruz...”

A ko je od naših igračica bio najtalentovaniji u to vreme?

„Što se tiče talenta, tu je Ivana Đerisilo bila neprikosnovena. Ona je mogla da ustane u šest ujutro i pravo iz kreveta odigra utakmicu za desetku. Bog joj je dao tako telo, takve mišiće i takve predispozicije.”

A ko je bio najveći radnik?

„Sve su bile veliki radnici, ja sam bila najveći, naravno!”, nasmejala se Vesna. „Šalu na stranu, imate primer Anje Spasojević, ona je sve stekla radom. Fizički je bila nešto slabija od ostalih, ali se mnogo trudila, bila je disciplinovana i što se tiče rada i jela i hrane i pića. Jelena Nikolić isto, Maja Ognjenović je prošla trnovit put kao dizač...”

Šta danas radi Vesna Čitaković-Đurišić i kakve ima planove za budućnost?

„Danas čuvam mlađeg sina Pavla i spremam se za povratak u odbojku. Uz porodicu, to je moja najveća ljubav”.

Čuli smo da je stariji sin Nikola supertalentovan košarkaš. Dokle je došla njegova karijera?

„On je dete koje je odraslo u sportskoj dvorani i samo je bilo pitanje vremena, koji će sport da izabere? Išao je i na karate i na fudbal, džudo, tenis... Prvi put kad je krenuo na košarku, tu se i zadržao. Drago mi je što je pronašao svoj sport. Krupan je, visok sad već dva metra, a ima 16 godina. Ušao je i u kadetsku reprezentaciju Srbije, igrao je i na EJOF-u, takmičenju na kojem ja nikada nisam bila. Član je Mege i mislim da je u sigurnim rukama”.

Nikola Djurisic

 

Čime mama Vesna može da ga savetuje?

„Najvažnije je da voli to što radi, da bude marljiv i da trenira, da ne gubi vreme. Treba da poštuje saigrače i trenera. Sad je sportista, ima veću dozu odgovornosti, jer je to i van terena. To mogu da mu savetujem, a u tehnički i taktički deo priče se ne mešam, košarku ne poznajem. Odgledam i neku utakmicu, ponekad mali Pavle prespava neku, pa ne mogu da ga budim, ali pratim.”

U Zvezdi ste bili sportski direktor, da li je to neka Vesnina budućnost?

„To me je zanimalo oduvek, želela sam i želim da ostanem u sportu, pogotovo u klubu kakav je Crvena zvezda. Sportski direktor je nezahvalna funkcija kod nas, ali kad imaš svoje ciljeve i dobre saradnike ništa nije teško i ništa nije nemoguće, kao što smo i dokazali. Zvezde nigde nije bilo u mlađim kategorijama četiri-pet godina, a onda smo za kratko vreme, uz malo drugačiji koncept, malo više rada i truda i donošenjem pravih odluka, doneli titule u svim kategorijama na nivou Beograda. Bilo ih je i na državnom nivou. Uradili smo sve kako treba, ali kad sam otišla na trudničko, neke stvari su se promenile, nismo mogli da pronađemo zajednički jezik, nisu mi se dopale neke stvari, razišli smo se na prijateljski način.”

Prošle godine, iako je Srbija odbranila evropsku titulu, intervjuom u jednoj novini otvorili ste dušu i rekli sve što vam smeta u srpskoj odbojci. Upozoravali ste na neke stvari, na koje je nedavno upozorio i Zoran Terzić, koji je rekao kolegama da Srbiji nedostaju supertalenti?

„Ja sam sportista, sa zdravim sportskim duhom, znam odbojku i znam o čemu pričam. Dok igraš, svaki dan ti neko određuje kad ustaješ i kad ležeš, imaš raspored po kojem funkcionišeš. Jednog dana se probudiš i nema više toga. Onda postanete neko, ko želi da se bavi mlađim kategorijama i ko želi da ostane u sportu. Pojam sportskog radnika je izumro kod nas. Bila sam revoltirana nekim stvarima, koje sam videla. Odjednom su se pojavili neki ljudi, koje za 30 godina bavljenja odbojkom nikada nisam videla. Slažem se ja da dođu novi ljudi, ali neka dođu ljudi iz odbojke.”

Definitivno, baza je široka, ali nema ekstra kvaliteta?

„Sa Crvenom zvezdom, u onih godinu i po dana koliko sam obavljala ulogu direktora, išla sam i gledala finala takmičenja mlađih kategorija po celoj Srbiji. Terzić je rekao da je Milena Rašić naš poslednji vrhunski igrač, i to srednjak. Znaju ljudi o čemu pričam. Bile su kasnije još Jovana Stevanović i sada Mina Popović, ali to je sve. Kao neko ko je iskren i ko stvarno voli ovaj sport, ko ne zavisi ni od koga, već od svojih deset prstiju i svog rada, rekla sam javno da imamo krizu igrača i krizu trenera, koji sada rade u mlađim kategorijama. Imaćemo problema sa igračicama već za godinu dana.”

Da li ste vi imali problema posle tog intervjua?

„Taj intervju je izašao u pravom trenutku, na vreme, da ne kažem u poslednji čas. Da li se neko naljutio, to je njegov problem, moje namere su bile čiste, poštene, ali udarile su tamo u metu, gde treba da udare. Ipak, drago mi je što su ljudi u Savezu shvatili moju priču kao dobronamernu, pa se sada trude da obezbede bolje uslove i trenerima i klubovima. Trenerske plate su po hiljadu-hiljadu i po evra u inostranstvu, a ovde bi sigurno ostali i za manje para i pravili igrače, čime bi se vratio uloženi novac. Kritikovala sam to, što nijedan naš klub osim Vojvodine nije igrao u Evropi, pa je u međuvremenu postignut dogovor da država i sponzori Saveza pomažu klubovima u nastupima u evro kupovima. U martu je objavljena ta vest i svaka čast svima na dogovoru. Igranje u Evropi je ogromna stvar za igračice, neverovatno iskustvo. Dobro je, pomeraju se stvari na bolje. Ima tu još puno posla, čekamo nacionalni centar, ali verujem da će i on doći uskoro”, dodala je Vesna.

Kakva je situacija u Vašem Jedinstvu, Užice sada ima trećeligaša?

„Užice je nekada bio hram odbojke u Srbiji, imao je tradiciju, pravio je igračice. Zlatiborski okrug je ogroman, ljudi su poreklom iz Hercegovine, visoki, snažni. Ako tu ne može da se nađe 10-12 devojčica koje mogu da treniraju i sa kojima može da se radi, onda ne znam gde može?! Ne možemo se večito oslanjati na našu bratsku Republiku Srpsku. Brankica Mihajlović nikada nije igrala našu Ligu, Tijana je samo ludom srećom i zahvaljujući ljudima iz Vizure, ali i patriotizmu njenih roditelja, došla u Srbiju, a ne u Tursku. Šta bi bilo da njih dve odu? Još malo će i one da igraju, šta ćemo posle? Ne mogu da igraju 10 godina bez pauze, ne može ni televizor toliko da radi. Nadam se da je onaj moj intervju doprineo da se ljudi probude u poslednji čas i da se pokrenu.”

Ima li tu negde mesta i za Vas?

„Tu sam, bila sam u Savezu kao tim menadžer juniorske reprezentacije, ali ja sam čovek koji je u životu sve prošao i video. Moji prioriteti su drugačiji, vezani za teritoriju Srbiju i ako ima neki posao za mene, rado bih pomogla, jurila talente, pokazivala im neke stvari. Ne pitam prvo za novac, prvo bih radila, pa ćemo posle, ako ga bude i zaraditi nešto...”

Jokoso

Šta biste na kraju poručili devojkama koje su Vas nasledile?

„Ništa, šta ja ima da kažem devojkama koje su najbolje na Svetu i Evropi. One rezultatima govore o sebi. Nikada nismo imali problema sa srednjacima i to mi je posebno drago. Sve devojke su sjajne, kao ekipa fenomenalne. Posle teških sezona dođu i igraju za reprezentaciju, nemaju slobodnog vremena, a ni vremena za porodicu i prijatelje. Igraju za našu zemlju, na našu radost i nastavljaju jednu lepu tradiciju.”

A šta biste poručili Zoranu Terziću?

„On je danas odbojkaški Tito! Večiti selektor i bilo bi mi drago da ostane tu što je moguće duže. Pronašao je sebe, zna kako treba, iskusio je sve, ima zavidnu klupsku karijeru. Malo je trenera koji mogu da se pohvale takvim uspesima, takvim rezultatima...

Tako priča srpski Džajić, Vesna sa brojem 11. Kaže na kraju, nikada nigde nije zaboravila dres...

„Nikada! Čiji god, za mene je dres uvek bio svetinja. Stajao je čist i opran u posebnoj pregradi u torbi. Što se tiče broja, zapao me u Užicu i ostao do kraja života. Bilo je promena, ali ako je valjao Džajiću, što ne bi valjao i meni”, nasmejala se na kraju jedna i jedina, neponovljiva, Vesna Čitaković-Đurišić, prva Keva srpske odbojke.

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

Maja : Brinem, ko će doći kad mi odemo

Hitre noge, brzi prsti i još brži um. Lucidnost, kreativnost i sportski bezobrazluk. To su odlike vrhunskog tehničara - to je i najkraći opis već velikanke srpskog sporta, Maje Ognjenović.

Maja-Ognjenovic

Još u Zrenjaninu su profesor Vuković i njegovi najbliži saradnici prepoznali vrhunski talenat, a spletom srećnih okolnosti i dolaskom u Crvenu zvezdu, Maja je kao tinejdžerka pokazala da poseduje ogroman  kvalitet i da bi mogla da postane jedna od najboljih na svetu, na svojoj poziciji.

Sa reprezentacijom je prešla "preko trnja do zvezda", taj lelujav i težak put koji je od Srbije napravio najbolju selekciju na planeti. A uz sve medalje koje je osvajala sa nacionalnim timom, od čuvene 2006 do danas, Maja je kući po pravilu donosila i pojedinačne nagrade.

U razgovoru za Sport Klub pričala je o najboljim momentima u karijeri, ulozi kapitena, odnosu sa selektorom Zoranom Terzićem, ali je izrazila i brigu za budućnost srpske ženske odbojke.

Počeli smo sa najaktuelnijom informacijom i posebnim priznanjem koje je nedavno dobila - Maja je, uz Tijanu Bošković i Milenu Rašić, uvrštena u CEV tim decenije

"Individualna priznanja prijaju. Ovo naročito, jer se birao tim decenije, dug je to vremenski period. Obično kada se dobije pojedinačna nagrada, to je za jednu sezonu, ili jedno takmičenje. Ovo je deset godina i zbog toga je posebno, ima dodatnu težinu. Još je birao CEV! Ja nisam sve to shvatila ozbiljno, sve dok ljudi nisu počeli da se javljaju i da čestitaju. Onda sam videla i ko je napravio izbor. Prijalo mi je. Takva priznanja su uvek podstrek i motiv", istakla je Maja 

Laskavo zvanje najboljeg evropskog tehničara u protekloj deceniji, Ognjenovićeva je dočekala daleko od terena. Zbog pandemije koronavirusa prvenstvo u Turskoj, gde brani boje Vakifbanka, je prekinuto. A otkazana su i sva reprezentativna takmičenja za ovo leto.

"Sve je naglo prekinuto. Mi smo trenirali kod kuće, ali to je bilo minimalno održavanje forme. Bili smo svi svesni da moramo da se prilagodimo, da ne možemo da ne radimo ništa", objašnjava Ognjenovićeva.

"Bilo je neizvesno hoće li se sezona nastaviti. Mi smo priželjkivali da se igra, ali je očekivano u većini zemalja objavljen kraj. Ovo je veoma duga pauza, najduža koju smo imali. Teško je i psihički, jer je neprirodno stanje. Jesmo mogli da odmorimo, ali je svakako bilo čudno".

Olimpijske igre pomerene su za jednu godinu, a baš na tom takmičenju sprske odbojkašice ciljale su zlatni het-trik, posle šampionskih titula na planetarnom i prvenstvima Evrope.

zenska-odbojkaska-reprezentacija-srbije

"Želja svih nas je bila prevelika da odemo na Olimpijske igre i da se borimo za zlato koje nam nedostaje. U tom smislu, ipak mislim da ova godina neće ništa promeniti. Naša želja i motiv će i 2021. godine biti na visokom nivou", tvrdi devojka koja će u avgustu napuniti 36 godina.

"Organizatori su doneli očekivanu odluku, jedinu normalnu. Logično je da su odložili takmičenje na kome bi se okupio toliki broj ljudi".

Iako je selektor Zoran Terzić izjavio da bi odlaganje moglo da bude "mali minus" za srpski tim, kapiten ima drugačije mišljenje.

"Bićemo godinu dana starije. Ali, mislim da to nije mana. Naprotiv, mlađe igračice će moći da napreduju, imaće godinu više iskustva i biće spremne za najveći izazov. Nisam to odlaganje shvatila kao nešto negativno ili tragično. Treba biti strpljiv. Okupićemo se ovog leta, radićemo zajedno, jer bi bilo previše da se ne vidimo. Biće gužva sa takmičenjima naredne godine, ali uskladićemo se".

Dok čeka "krunu karijere", Maja u svojoj kolekciji već broji olimpijsko srebro, svetsko zlato i bronzu, dva zlata, srebro i bronzu sa kontinentalnih šampionata... Na pitanje koje je takmičenje njoj obeležilo deceniju, prva dama srpskog tima odgovara:

"Ne mogu da izdvojim. To je kao kada me pitaju koja mi je omiljena medalja. Nije fer da biram. Kada je o takmičenjima reč, bilo je uspona i padova. Pamtim i kada je bilo lepo i kada nije išlo kako smo očekivale. Recimo 2011. mi je posebna. Prethodno 2008, 2009. i 2010. nismo ostvarivale rezultate koje smo želele. Ali izvukle smo pouke iz tog nepovoljnog perioda. Onda je došla ta 2011, kada smo postale evropske šampionke, i to u Beogradu. Posle toga su usledile ne tako uspešne Igre u Londonu, pa onda i Svetsko prvenstvo 2014. godine... Ali nekako mi se 2011. izdvaja. Ne umanjujem naravno značaj svega što smo uradile prethodnih godina. Pokazale smo da mora preko trnja do zvezda".

Nedavno se legendarna Vesna Čitaković u razgovoru za Sport Klub prisetila početka Svetskog prvenstva 2006, utakmice protiv Italije i Majinog upornog kuvanja u trećem setu.

"Zahvalna sam Vesni na svemu. Ona je specifičan saigrač, bila je lider, pravi kapiten. Na primer, meni često kažu da sam dobar kapiten, ali ja nisam vođa jer to nije u skladu sa mojim karakterom. Od nje sam usvajala savete. Sećam se tog momenta kada mi je prišla i rekla da će mi odseći ruku ako skuvam još jednu loptu. Ja sam tada bila mlada, možda time opravdavam tu drskost i smelost da kuvam nekoliko puta. Da nije bilo njenog komentara, sigurno bih još jednom. Svaki poen je priča za sebe, kao što je i svaka utakmica i svaki turnir. Vesna i Terza se sećaju detalja, ja pamtim nekoliko izuzetno posebnih utakmica".

Vesna Citakovic and Maja Ognjenovic

 

Sa čuvenim selektorom Terzićem često ima priliku da se priseća tih detalja, pošto sarađuju već skoro dve decenije.

"Sa Terzom je posebna priča. Dugo radimo zajedno, a zna se da trener i dizač moraju da imaju najužu saradnju. Ja sam sa njim radila i pre nego što sam došla u reprezentaciju, pošto smo zajedno bili i u Zvezdi i u juniorskoj selekciji. Već 17 godina sarađujemo. Za to vreme smo se prilagođavali jedno drugom, rasla sam ja uz njega, rastao je sigurno i on uz mene. Oboje smo se mnogo promenili za sve ove godine. Sada imamo najbolju saradnju", objasnila je Maja.

"Tokom vremena sam ostvarila sebe. Dizač se dokazuje celu karijeru. Ja sam stekla samopouzdanje, shvatila da mogu da plivam u vrhu. Imala sam slobodu da izgradim svoj stil. Sada mogu da kažem da je on jedan od najzaslužnijih za moju karijeru. Čak i tokom klupske sezone, Terza je uvek u mom malom mozgu. Često se pitam šta bi on rekao, šta bi od mene tražio".

A u klubovima je sarađivala sa vrhunskim trenerima, s obzirom na to da je igrala u najjačim ligama - Italiji, Turskoj, Rusiji, Poljskoj...

"Italiju obožavam. Te 2008. godine, to je zaista bila najjača liga na svetu. Najveća svetska imena su posle igrala i u Turskoj. Možda je i sada Turska najjača, ali je u Italiji najujednačenije prvenstvo. Ne mogu da ih odvajam", rekla je Ognjenovićeva, koja će i naredne sezone nositi dres Vakifbanka.

Maja Ognjenovic

Situacija u domaćoj ligi je znatno drugačija od onih u kojima je Maja igrala prethodnih godina. Timovi su u Srbiji sačinjeni od izuzetno mladih, ili igračica na zalasku karijera, a ne postoji kontinuitet učešća u evropskim takmičenjima. To je ono što brine kapitena "plavih dama".

"Zabrinuta sam. Ne mogu da kažem da pratim naše prvenstvo, ali bude mi žao kada čujem kako stvari stoje. Godinama očekujem da nam se neka mlađa igračica pridruži u reprezentaciji, makar da dođe na pripreme. I ima ih nekoliko. Ali niko nije kao Tijana, koja je izuzetno mlada došla spremna da odmah zaigra u postavi. Slušala sam Terzino predavanje, kada je rekao da je poslednja vrhunska igračica koju smo stvorili Milena Rašić. Nadam se da će imati sluha, ali i snage, oni koji se bave tim poslom. Ne mogu tačno da kažem šta je problem. Možda i selekcija, jer sve na kraju kreće od toga. A znam da imamo dobrih trenera, ja ih poznajem. Iz ove perspektive, ne znam ko će da dođe kada nas tri ili četiri odemo naredne godine. Nije toliko ni do rezultata. Normalno je da dođe do malog pada, kada se desi smena generacija. Problem je što taj period može da potraje znatno duže. Ipak, sve je podložno promenama. Strahujem, ali se nadam blistavoj budućnosti".

Na pitanje da li to najavljuje oproštaj na Evropskom prvenstvu naredne godine, koje će se odigrati u Srbiji, Maja odgovara:

"Posle Rija sam se ugrizla za jezik, pa mi je bilo žao. U Beogradu bi bila idealna prilika. Ali sve je vezano za rezultat, videćemo kako će situacija da se razvija. Neću biti lenja da odigram još neko takmičenje kako bih se oprostila sa najsjajnijim odličjem".

Neka tako i bude...

 

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Odgovor na ovu temu ...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...