Jump to content
Obaveštenje
  • Dobrodošli na Meridianbet forum Srbija!

FK Crvena Zvezda - Istorija, legende, bivsi treneri i igraci


Preporučeni postovi

  • Vuko changed the title to FK Crvena Zvezda - Istorija, legende, bivsi treneri i igraci

Kad neko spomene legende Crvene Zvezde misle na velicine poput Piksija, Dzajica, Sekularca, Sinise, Dekija i ostalih, da ih ne spominjem dalje, svi ih manje vise znamo. Meni kroz glavu prolazi sta bi bilo sa jednim covekom da su mu karte bile drugacije podeljene, da mu se sreca nasmesila da li bi dostigao zvezdane visine gore pomenutih legendi.

 

Mislim na Srboljuba Srbu Stamenkovica, coveka za kojeg je malo ko cuo, zapravo prva osoba koja mi je na pomen njegovog imena ko iz topa odgovorila "Znam! On je bio zongler, mogao sa loptom svasta." je bio moj deda, covek koji zna na pamet sastave vise zvezdinih generacija. Drugi covek kojeg sam cuo da spominje Srbu Stamenkovica bio je Peca Panker koji je za Srbu rekao da mu je bio omiljeni igrac koji je (retko) igrao u to vreme u Zvezdi.

 

Uzicanin dolazi u Crvenu Zvezdu 1975-te godine sa 19 godina i provodi u Beogradu pet godina, za to vreme u zvezdi je odigrao samo 44 utakmice i samo na trenutke prikazivao svoj talenat koji samo pojedinci pamte.  Zbog cega za tih pet godina nije dobio pravu priliku nikome nije jasno, jedni spekulisu da ga treneri nisu pustali da igra jer je bio sebican i svojeglav, drugi da je izostajao sa meceva zbog povrede.

Ipak njegov talenat nije ostao neprimecen i kako to obicno biva sa nasim talentima i Srba polazi trbuhom za kruhom i to u Ameriku, (gde su se tad jos penali izvodili na hokejaski nacin(predpostavljam)) da igra Indoor Soccer. Sad, naravno nemoguce je porediti "veliki" fudbal i indor soccer koji se tada igrao u Americi, ali cinjenica je da je Srba Stamenkovic jedan od najboljih igraca koji je igrao tu ligu ikad, vise puta je bio u idealnom timu prvenstva, jednom cak i MVP celog prvenstva.

Na 256 odigranih meceva Stamenkovic je aktivno ucestvovao u preko 500 golova i bilo je ocigledno da zna da barata sa loptom vise nego dobro, i bio je popularniji u Americi nego sto je to ikad bio u Jugoslaviji. Ostaje pitanje "sta bi bilo kad bi bilo"... da je ostao u Zvezdi sigurno ne bi postigao 300 golova, ali opet, mozda i bi, nikad necemo znati, samo jedan od mnogih nasih talenata koji je mogao da se okiti lovorikama u svojoj domovini, a ipak ucinio je to silom prilika daleko od ikog svog.

 

Evo mini dokumentarca o Stamenkovicu pa ko zeli nek pogleda: 

 

 

Dok privodim ovu pricicu kraju pada mi na pamet jos jedno ime, slicne sudbine. Dejan Petkovic. ? 

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

Статистички гледано узимајући у обзир број победа, изгубљених и нерешених резултата Црвена Звезда је пети клуб Европе у старом формату Купа шампиона, дакле од 1955. па све до 1992. Збирна табела изгледа овако:

1. Real Madrid CF 101:25:44 - 401:186-277pts

2. Benfica              67:29:37 - 266:139-194

3. FC Bayern M     58:18:18 - 210:87-162

4. Liverpoop FC    48:13:16 - 159:64-132

5. Crvena Zvezda  46:13:27 - 187:113-119

6.  AFC Ajax            42:15:18 - 141:74-119

7. Celtic FC             42:15:21 - 143:73-113

8. Juventus FC      41:15:21 - 124:71-113

9. AC Milan             38:13:17 - 150:72-112

10. Anderlecht       35:15:30 - 134:125-95

11. CSKA Sofia        35:15:36 - 124:125-93

12. Dynamo Kyiv   33:12:17 - 81:55-87

13. Internazionale Fc 27:14:10-74:38-86

14. FC Barcelona    26:9:11 - 87:42-74

15. Manchester UTD 26:7:8 - 100:45-71

 

Пошто је стари формат такмичења укинут ово ће остати овако за сва времена! ?

 

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

Na danasnji dan 23.04.1975,Zvezda je docekala Ferencvaros u revans utakmici polufinala kupa pobednika kupova. To ne bi bila toliko bitna utakmica za pamćenje da na toj utakmici nije bilo 110.000 gledalaca (mada ima nekih podataka da je bilo i 130.000).  Prodato je 96,97.000 karata, ali, prica se, tu je ulazio kako je ko hteo. Bilo kako bilo, ovo je najveci zabeleženi broj navijaca na nekom fudbalskom mecu na prostorima bivse Jugoslavije a i jedan od vecih u istoriji evrokupova. Danas je kapacitet "Marakane" odnosno stadiona Rajko Mitic negde oko 55.000 tako da ovaj rekord vise nikad nece biti oboren. A sto se tice rezultata, to je vec tuznija strana price, nakon 2:1 u Madjarskoj za Ferencvaros i 2:2 kod nas, Zvezda je ispala,iako je bila favorit u Bg. 

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

Na danasnji dan pre 30 godina, na Marakani, revans protiv Bajerna, posle Minhenskih 2:1 za Crvenu Zvezdu, veliki jubilej, sve ostalo je istorija u Bariju. 

 

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

mali podsetnik na prvi veci post sankcionaski uspeh najboljeg kluba na svetu!!! Kad je deklasiran tadasnji PRVAK NEMACKE!!! A pojavili se majstori fudbala poput Stankovica, Ognjenovica i ostalih!!!

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

FK Crvena zvezda: Kako se pisala istorija (prvi deo)

 

Na nekadašnji šampion Evrope i sveta ponovo bude deo elite, čekalo se više od dve i po decenije. Tačno 26 godina je prošlo, pre nego što je Crvena zvezda ponovo zaigrala u najjačem evropskom takmičenju.

Vladan Milojević

 

Predvođen trenerom Vladanom Milojevićem, klub iz Ljutice Bogdana se u sezoni 2018/19. prvi put plasirao u Ligu šampiona, otkako takmičenje nosi to ime (1992). Napravljen je tada najveći uspeh u novijoj istoriji i kroz njega se može meriti čitava sezona. Ovo je trilogija o njoj. U prvom delu ćemo se, ipak, podsetiti šta je prethodilo putu ka LŠ, pošto je to, u najmanju ruku, jednako značajno kao i sâm plasman.

 

Vladan Milojević

 

Dolazak Vladana Milojevića kao ključ

Milojević je na klupu stigao leta 2017, posle izuzetno turbulentne sezone u kojoj je izgubljena praktično dobijena titula. Zvezda je u plej-of Superlige ušla sa 3 poena prednosti u odnosu na Partizan (načelno plus 6 u ligaškom delu) i bila je na dobrom putu da odbrani naslov šampiona. Ipak, poraz u Večitom derbiju (1:3) i zatim od Voždovca (2:3), kao posledica izuzetno loših igara u ključnom periodu, ostavili su crveno-bele praznih ruku. Izgubljeni meč na Voždovcu naveo je tadašnjeg trenera Miodraga Božovića da podnese neopozivu ostavku, Boško Đurovski je sezonu priveo kraju kao vršilac dužnosti, a sve je okončano i porazom u finalu Kupa od Partizana.

Već tada se znalo da će predstojeće leto biti vreme velikih promena na svim nivoima. Čelnici kluba povukli su smeo potez i za trenera postavili u tom trenutku i dalje nedovoljno afirmisanog Milojevića. Rođeni Aranđelovčanin iza sebe je imao dobre rezultate u Čukaričkom i korektnu sezonu u grčkom Panioniosu, ali ništa više od toga. Zato se na njegov dolazak gledalo uz dozu sumnje.

Olakšavajuća okolnost za tada 47-godišnjeg stratega bila je ta što je kao bivši igrač i potom trener juniorskog tima odlično poznavao prilike u klubu i oko njega. Bio je svestan da će mu javnost suditi na osnovu rezultata i od prvog dana se u potpunosti posvetio tome, zanemarujući sve spoljne faktore karakteristične za ovdašnji fudbal.

„Nećete od mene čuti velika obećanja, a Zvezda mora uvek da ima velike ciljeve. Sasvim sam svestan situacije, da nisam svestan ne bih ni došao. Verujem u rad, u disciplinu, a ostavljam drugima da pričaju o meni. Lepo je pričati kada se dođe, ali ja bih voleo, onog trenutka kada ne budem više u Crvenoj zvezdi, da se tada priča o meni. Mnogo volim da treniram, da radim, fudbal je moj život, i daću sve od sebe da probamo da ispunimo ciljeve koji su zacrtani pred nas, iako sam svestan da je kao trener jedino što nemam jeste vreme“, rekao je Milojević na predstavljanju petog juna 2017, aludirajući na činjenicu da će sezona startovati samo mesec kasnije.

 

Vladan Milojević

 

Odličan prelazni rok

Istog dana kada i Milojević, na mesto sportskog direktora predstavljen je Mitar Mrkela. Ispostaviće se da je i njegovo angažovanje od velike važnosti. Zvezda je, posle dugo vremena, pogodila sa gotovo svim pojačanjima.

Napravljena je velika rekonstrukcija i na Marakanu su, između ostalog, stigli Milan Borjan, Vujadin Savić, Srđan Babić, Milan Rodić, Filip Stojković, Marko Gobeljić, Nenad Krstičić i Nemanja Radonjić. Ti igrači, uz dopunu na zimu u vidu El Fardua Bena, predstavljali su okosnicu tima koji se plasirao u Ligu šampiona godinu dana kasnije. 

Ipak, veći deo njih dovođen je u hodu tog leta i daleko od toga da je Milojević imao spreman tim na početku sezone, što je uvek otežavajuća okolnost. Razlog – sezona je startovala već šestog jula, kao nikada pre toga, i bilo je malo vremena za adekvatnu pripremu. To, ipak, nije uticalo na kranji cilj.

 

Kanga, Plavšić

 

Sparta - nagoveštaj velikih dela

Zvezda je platila neuspehe na evro-sceni proteklih godina (poslednji put se grupne faze domogla deceniju ranije) i kvalifikacije za Ligu Evrope morala je da startuje od prvog kola. Protivnik je bila Florijana.

Maltežani su dobijeni na suv individualni kvalitet (3:0, 3:3), ali kako je vreme odmicalo i novi tim se uigravao, tako je i igra počela da poprima obrise Milojevićevog “ratničkog” fudbala. Uz poseban akcenat na čvrstu defanzivu.

U drugoj rundi savladan je kazahstanski Irtiš (1:1, 2:0), a potom je prvi veći ispit položen sa desetkom.

Praška Sparta, sa novim, ambicioznim projektom u koji su uložene desetine miliona evra, pala je u grotlu Marakane, uz “onaj” gol Gelora Kange (2:0). I u revanšu u Češkoj, Beograđani su prikazalli taktički perfektnu igru i trijumfom od 1:0 potvrdili plasman u plej-of.

Poslednji rival na putu ka Ligi Evrope bio je snažni Krasnodar, pa se crveno-belima nisu davale velike šanse. Iako u potpunosti nadigrana, Zvezda je uspela da sačuva aktivan rezultat u Rusiji (poraz 2:3), koji je ulivao nadu da se u Beogradu može do plasmana u grupnu fazu.

Tako je i bilo. Crveno-beli su preko Radonjića i novim maestralnim golom Kange poveli sa 2:0, a Rusi do kraja samo ublažili poraz (2:1) i srpski klub se zbog “gola u gostima” domogao jeseni u Evropi.

Vladan Milojević

 

Jesen i proleće u Evropi

Da do grupne faze nije stigla slučajno, Crvena zvezda je pokazala u duelima sa Arsenalom, Kelnom i BATE Borisovim. Londonski klub se u startu deklarisao kao apsolutni favorit grupe, ali je Zvezda u oba duela, istina, protiv šarolikog sastava Tobdžija, prikazivala sjajne partije.

U prvom u Beogradu, Englezi su slavili golom Olivijea Žirua u 85. minutu (1:0), dok je meč u Londonu završen bez pobednika (0:0). Osvojen bod na terenu renomiranog protivnika bio je prava nagrada za sjajne evropske partije te jeseni.

Ispostavilo se da je Žiru krivac za jedini poraz crveno-belih u grupi, pošto su u oba duela sa Kelnom slavili, a u oba sa BATE remizirali.

Vujadin Savić

 

Okršaj sa Nemcima na Marakani u poslednjem kolu bio je odlučujući za plasman dalje, ekipe su u njega ušle sa po 6 bodova. Zvezda je još jednom pokazala taktičku i mentalnu snagu, defanzivna postavka delovala je neprobojno, i trijumfom od 1:0 prošlo se u nokaut fazu, uz ukupnu gol razliku 3:2.

Moskovski CSKA bio je rival srpskog kluba u 1/16 finala Lige Evrope. U obe februarske utakmice, Beograđani su igrali na identičan način kao i u grupnoj fazi – čvrsto i disciplinovano u defanzivi, uz brzu ofanizvnu tranziciju. To je lako moglo da im donese prolaz u osminu finala.

Posle 0:0 u Beogradu, Zvezda je u Moskvi poražena minimalnim rezultatom, zahvaljujući kratkom padu koncentracije u finišu prvog poluvremena. O šansi koju je Ben propustio u nadoknadi utakmice priča se i danas…

 

Vujadin Savić

 

Bez obzira na poraz, ekipa iz Ljutice Bogdana napravila je veliki uspeh na međunarodnoj sceni te sezone. Znatno veći nego što se u početku činilo. Pre svega, na polju iskustva koje su igrači i trener Milojević stekli u tim utakmicama.

Iskustvo je bilo možda i od presudnog značaja za ono što će uslediti već na leto.

Sezona u Superligi privedena je kraju bez problema. Zvezda je bila daleko iznad konkurencije tokom čitavog prvenstva i do titule je došla sa 17 bodova prednosti u odnosu na Partizan. Konačan bilans bio je - 32 pobede, 4 remija i samo jedan poraz.

Vreme je za napad na Ligu šampiona!

 

 

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

 

FK Crvena zvezda: Kako se pisala istorija (drugi deo)

Da nekadašnji šampion Evrope i sveta ponovo bude deo elite, čekalo se više od dve i po decenije. Tačno 26 godina je prošlo, pre nego što je Crvena zvezda ponovo zaigrala u najjačem evropskom takmičenju.

 

Crvena zvezda

Crvena zvezda

 

Predvođen trenerom Vladanom Milojevićem, klub iz Ljutice Bogdana se u sezoni 2018/19. prvi put plasirao u Ligu šampiona, otkako takmičenje nosi to ime (1992). Napravljen je tada najveći uspeh u novijoj istoriji i kroz njega se može meriti čitava sezona. Ovo je trilogija o njoj.

U prvom delu imali ste priliku da pročitate šta je prethodilo putu ka LŠ, a sad vas čeka priča o letu 2018. i čuvenim kvalifikacijama.

 

Miloš Degenek

Filip Stojković

 

Automatizam

"Nadam se da ćemo nastaviti tamo gde smo stali u maju ove godine. Probaćemo da podignemo lestvicu, a vreme će pokazati da li smo uspeli", rekao je Vladan Milojević pred početak nove sezone.

Ipak, za razliku od prethodnog, leto 2018. bilo je znatno lošije na polju pojačanja. Dovedeni su igrači sa pedigreom, poput Džonatana Kafua, Lorenca Ebesilija i Nikole Stojiljkovića, od kojih se očekivao momentalni doprinos, ali su to bili promašaji.

Dvojica novajlija su, međutim, predstavljala pravi “džek pot” – Miloš Degenek i Dušan Jovančić. Pre svega, Degenek.

Stameni defanzivac preuzeo je ulogu Damijana le Taleka, koji je napustio klub, i od starta je bilo jasno da se savršeno uklopio u Milojevićev koncept. Predstavljao je nadogradnju na postojeću trojku u odbrani - Rodić, Savić, Stojković, pa su crveno-beli, uz Borjana na golu, imali čvrstu defanzivnu osovinu i na startu nove sezone. Bila je to prava osnova za dobre rezultate.

 

Od početka kvalifikacija za Ligu šampiona bilo je jasno da su Beograđani znatno uigraniji nego godinu pre, ne samo u poslednjoj liniji. Odrađene su kompletne pripreme, veliki broj nosilaca ostao je u timu, i već tada se moglo govoriti o automatizmima u igri.

Na krilima toga, srpski šampion je rutinski prošao prve dve runde, bez primljenog pogotka.Najpre je savladan letonski Spartaks (0:0, 2:0), a zatim i litvanska Suduva (3:0, 2:0). Bila je to dobra najava za ono što će uslediti, a dodatno potkrepljenje stizalo je i iz Superlige, gde su u prva četiri kola zabeležene pobede, uz gol razliku 10:1.

Jedan primljen gol u osam takmičarskih mečeva predstavljao je neosporivi dokaz da se Milojević nije odrekao svog stila igre “na gol manje”. A i zašto bi? On se već pokazao kao delotvoran i nije bilo razloga da se odustaje od njega.

 

Filip Stojković

 

Spartak kao opomena

Ubrzo su, ipak, primećeni i neki lošiji znaci. U prvom meču treće runde kvalifikacija, Zvezda je remizirala sa Spartak Trnavom kod kuće rezultatom 1:1.

Slovaci su doslovno pretukli domaćina, vršili konstantnu opstrukciju igre, i to je bio možda prvi put da su crveno-beli naišli na sebi ravnog protivnika u smislu borbenosti. U prvom poluvremenu viđena su oba pogotka, da bi srpski klub potom nemoćno pokušavao da dođe do boljeg rezultata.

Konačan ishod nije bio obećavajući pred revanš, ali se već posle sedam minuta igre u Slovačkoj krenulo od nule. Bakoš je doveo domaće u vođstvo u 6, a Ben minut kasnije poravnao.

U nastavku su Beograđani igrali konkretnije, bilo je uočljivo da su naučili lekciju iz prvog duela. U nekoliko navrata mogli su do novog gola, ali je nedostajala koncentracija u završnici, pa se na kraju otišlo u produžetke.

Tamo je Nemanja Radonjić, u 98. minutu, iskoristio svoju hitrinu na pravi način i posle bega protivničkoj odbrani poslao loptu u dalji ugao. Zvezda je do kraja produžetaka staloženom igrom čuvala stečenu prednost i obezbedila prolaz u plej-of, a meč je završen promašenim penalom Slovaka u 120. minutu, koji u finalnom zbiru ništa ne bi promenio.

 

Miloš Degenek

Miloš Degenek

 

Povratak iz “mrtvih” za put u istoriju

Dueli sa Spartakom bili su prava opomena da je put ka Ligi šampiona znatno zahtevniji od onoga ka Ligi Evrope, te da je na poslednjem koraku neophodno pomeriti granice objektivnih mogućnosti kako bi se ušlo u elitni rang.

Prekoputa je stajao Salcburg, tada petostruki uzastopni šampion Austrije i polufinalista Lige Evrope iz prethodne sezone. Tim iz Mocartovog grada, sa fantastičnim Markom Rozeom na klupi, imao je sve predispozicije da bude stabilan član LŠ, ali nikako nije uspevao da se domogne elite (11 puta uzastopno).

To ga, međutim, nije činilo ništa manjim favoritom protiv crveno-belih.

Posle 0:0 na praznom stadionu Rajko Mitić, gde je beogradski klub taktički odigrao jednu od najboljih utakmica, Salcburg je u revanšu demonstrirao silu i do 50. minuta imao prednost od 2:0.

Ništa nije ukazivalo da je povratak crveno-belih moguć, ali Milojevićev sastav nije prestao da veruje ni u trenucima kad je sve delovalo izgubljeno. To mu se na kraju isplatilo.

El Fardu Ben krunisao je fantastičnu borbu svog tima, dodatno rasplamsanu nesportskim ponašanjem defanzivca Salcburga Marina Pongrančića.

 

Ben i fudbaleri Crvene zvezde

Ben i fudbaleri Crvene zvezde

 

Napadač sa Komorskih ostrva je, najpre, smanjio na 2:1 u 65, da bi samo minut kasnije postavio konačan rezultat. Kod oba pogotka ogromne zasluge idu i asistentu Milošu Degeneku, pomenutom „džek potu“.

Crvena zvezda je u Ligi šampiona!

“Često kažem da istorija ima problem sa dalekovidošću. Kako vreme bude odmicalo bićemo svesniji kakav smo uspeh napravili plasmanom u Ligu šampiona, ali idu nove utakmice i verujem da možemo još da pomeramo granice”, istakao je Vladan Milojević, posle istorijskog plasmana u elitni rang.

Priča o Zvezdinom učešću u elitnom rangu čeka vas u poslednjem delu trilogije.

 

 

 

 

 

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

‘POJEDINCIMA SE ČINILO DA NISAM PAMETAN’- DEGENEK: Zbog Zvezde sam odbio ponudu života

 

NIK_9493-800x564.jpg

 

Fudbaler Crvene zvezde Miloš Degenek otkrio je manje poznate detalje koji su prethodili povratku u Crvenu zvezdu.

Reprezentativac Australije ima još mnogo ambicija i ciljeva koje želi da dostigne.

Postigao sam dosta u fudbalu, ali nema zadovoljavanja. Imam još mnogo ambicija i ciljeva, želim da ostvarim lepe stvari i kao sportista i kao porodičan čovek. Preponosan sam i presećan da sam imao hrabrosti i mogućnost da odbijem 3.200.000 evra godišnje u Kini, da bih se vratio u Zvezdu – rekao je Degenek. 

Kao fudbaler Al Hilala odbio je ‘ponudu koja se ne odbija’, a za sve je kriva Crvena zvezda.

– Opet sam tu, ali kao da mi Bog ne dozvoljavam da završim prvenstvo na pravi način. Prošle godine sam stigao na proslavu titule kao fudbaler Al Hilala, sad ova muka sa koronavirusom. Nadam se da će sve brzo da se unormali. Presudila je velika želja da se vratim kući, budem sa najmilijima. Srećan sam što je tako i ne žalim za bilo čim. Ponovo smo došli do Lige šampiona, prvi smo u ligi.

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

FK Crvena zvezda: Kako se pisala istorija (treći deo)

Da nekadašnji šampion Evrope i sveta ponovo bude deo elite, čekalo se više od dve i po decenije. Tačno 26 godina je prošlo, pre nego što je Crvena zvezda ponovo zaigrala u najjačem evropskom takmičenju.

 

Milan Pavkov

Milan Pavkov

Predvođen trenerom Vladanom Milojevićem, klub iz Ljutice Bogdana se u sezoni 2018/19. prvi put plasirao u Ligu šampiona, otkako takmičenje nosi to ime (1992). Napravljen je tada najveći uspeh u novijoj istoriji i kroz njega se može meriti čitava sezona. Ovo je trilogija o njoj.

U prvom delu imali ste priliku da pročitate šta je prethodilo putu ka LŠ.

Drugi deo posvećen je sada već čuvenim kvalifikacijama za elitni rang.

U poslednjem vas čeka analiza utakmica grupne faze, velike pobede nad Liverpulom, ubedljivih poraza, a zatim i dešavanja u domaćem prvenstvu i daljim koracima.

 

Marko Marin

 

Grupa smrti, ali stvarno

Plasman u elitni rang obezbedio je finansijsku stabilnost Crvenoj zvezdi, koja se ogledala i u tome što su poslednjeg dana prelaznog roka dovedena tri pojačanja na koja se ukupno potrošilo 4.2 miliona evra.

Ričmond Boaći vraćen je iz Kine za sumu od 2.5 miliona, Goran Čaušić stigao je iz Arsenal Tule za milion, dok je Marko Marin došao iz Olimpijakosa za 700.000.

Iako najjeftiniji, nekadašnji reprezentativac Nemačke predstavljao je daleko najveće pojačanje za tim Vladana Milojevića. Ako pogledamo klubove u kojima je nastupao tokom karijere, poput Čelsija, Sevilje i Fiorentine, i uspehe koje je beležio (dva puta osvajač Lige Evrope),nema sumnje da je Marin možda i najveće ime koje je igralo na ovim prostorima u novijoj istoriji.

Od njega se očekivalo da iskustvom i neospornim kvalitetom povede crveno-bele u teške borbe na najvišem nivou, a one gotovo da nisu mogle biti teže.

Žreb, najblaže rečeno, nije bio naklonjen Zvezdi.

Za rivale u grupi dodelio joj je Liverpul, kasnijeg šampiona Evrope, Pari Sen Žermen, ekipu projektovanu za sam vrh, poznatu po iživljavanju nad rivalima u grupnoj fazi, i Napoli, ubedljivo najtežeg rivala iz trećeg šešira na čijoj klupi je sedeo trostruki osvajač LŠ Karlo Anćeloti.

Takva koncentracija kvaliteta u jednoj grupi nije se dogodila u jako dugom vremenskom periodu, ali imala je i Zvezda, kao apsolutni autsajder, šta da ponudi.

 

Pjotr Zielinski i Goran Čaušić

Pjotr Zielinski i Goran Čaušić

 

Istorijski bod, pa otrežnjenje

"Svi jedva čekamo sutrašnju utakmicu. Ovaj meč nam mnogo znači. Mislim da je Zvezda mnogo veliki klub, a da je ova generacija napravila ogroman uspeh. Hteli smo da vratimo Zvezdu na puteve stare slave, želeli smo Ligu šampiona... Budite ubeđeni da nećemo stati na ovome“, rekao je Vladan Milojević uoči starta Lige šampiona i meča sa Napolijem.

Sve je bilo istorijski za Crvenu zvezdu u toj sezoni. Posle plasmana u LŠ, odmah na startu osvojio se i istorijski bod protiv snažnih Napolitanaca.

Na Marakani nije bilo mesta igla da padne. Nošeni fantastičnom podrškom sa tribina, Milojevićevi igrači prikazali su još jednu partiju iznad svojih mogućnosti i odoleli znatno kvalitetnijem protivniku (0:0).

Razlika u klasi bila je evidentna od starta, gosti su pritiskali od prvog minuta, koristeći Zvezdine probleme u snalaženju na potpuno novi nivo fudbala.

Gol je praktično visio u vazduhu, Lorenco Insinje je zatresao i prečku, ali kako je vreme odmicalo, tako su se crveno-beli konsolidovali i izgledali sve sigurnije.

Do kraja je viđena borba za goli život, Beograđani su ulazili u bespoštedne duele, Borjan je u nekoliko navrata dobro reagovao, i na kraju je mreža sačuvana.

Zvezda je neočekivano dobro startovala u „grupi smrti“.

 

Cavani Mbappe Neymar

 

Ipak, već u naredna dva kola usledilo je bolno otražnjenje. Sa gostovanja Pari Sen Žermenu (6:1) i Liverpulu (4:0), crveno-beli se vratili sa deset primljenih i jednim postignutim golom.

Nadmetanje sa najjačima ume da bude jako bolno i ekipa iz Ljutice Bogdana je to osetila na svojoj koži.

Jednostavno, na gostujućim terenima nije bilo vetra u leđima od strane 50.000 frenetičnih navijača koji bi gurali igrače da većom energijom i željom umanje ogroman jaz u odnosu na rivale.

Zvezda je i u Parizu i u Liverpulu padala u ranoj fazi meča, protivnici su osetili krv, i posle povratka nije bilo.

 

FK Crvena zvezda, Milan Pavkov

 

Barijevska pobeda

U Beogradu je, pak, bila potpuno drugačija priča. Ponašanje igrača u grotlu Marakane delovalo je drugačije, a ni protivnici više nisu izgledali tako nemilosrdno. Tako se izrodila i jedna od najvećih pobeda Crvene zvezde u istoriji.

Fantastični Liverpul, u tom trenutku vicešampion, a kasnije te sezone i šampion Evrope, doputovao je u nameri da odradi još jednu rutinsku utakmicu.

Posle ubedljivih 4:0 na Enfildu, šanse da Zvezda izbegne drugačiji ishod svodile su se na minimum. Ipak, te novembarske večeri kreirano je čudo, bajka sa srećnim krajem.

Uloga glavnog junaka pripala je Milanu Pavkovu.

Gorostasni napadač zauvek je uklesao svoje ime u sećanja svih Zvezdaša, prvo trzajem glavom, a potom i toposvkim udarcem sa 25 metara.

Već na isteku pola sata igre, srpski šampion vodio je sa 2:0.

 

Milan Pavkov

 

Stadion je dosvlovno eksplodirao, dok se Jirgen Klop u neverici osmehivao pored klupe Crvenih.

Takvom početku niko se nije nadao, gostujući igrači našli su se zatečeni prizorom na semaforu i nijednog trenutka nastavka nisu uspeli da se otrezne. U onim momentima kad bi zaigrali nešto bolje i stvorili koju šansu, Borjan se postarao da postignut gol za Redse učini nemogućom misijom.

Na kraju je engleski velikan morao da se pomiri sa ishodom, a Beograđani slavili istorijski trijumf.

„Za ovo se igra, za ovo se živi, ovo samo Zvezda može da priredi. Ovo je pobeda i za Beograd i Srbiju. Ako se ne varam, ovo je prva pobeda u LŠ za našu zemlju“, istakao je Vladan Milojević posle tog meča.

 

Milan Pavkov

Milan Pavkov

 

Istina, bila je to prva pobeda za srpski klub u Ligi šampiona (Partizan u dva učešća ostvario 3 remija i 9 poraza), i ujedno jedina te sezone.

Crveno-beli su u poslednja dva kola poraženi od Napolija (3:1) i Pari Sen Žermena (4:1), te su takmičenje okončali na poslednjem mestu sa 4 osvojena boda.

Pozicija, ipak, ne menja činjenicu da je Zvezda napravila najveći uspeh od osvajanja evropske i svetske titule i da će sezona 2018/19. podebljanim slovima ostati upisana u klupske i srpske almanahe.

 

Dominacija u Srbiji, nova LŠ i kraj ere

Nadmetanje sa najboljima najčešće podiže i nivo vašeg kvaliteta. To je tim sa Marakane demonstrirao u domaćem prvenstvu. Koliko su rivali u Ligi šampiona bili bolji od njega, toliko je on bio kvalitetniji od onih u Superligi Srbije.

Tako su crveno-beli ligaški deo takmičenja završili bez poraza (27 pobeda i 3 remija), i sa plus 5 (načelno plus 9) u odnosu na drugoplasirani Radnički ušli u plej-of.

 

Vladan Milojevic

 

Tamo su rutinski odbranili titulu šampiona države, uz 12 poena više od Radničkog, pa sezonu nije pokvario ni novi izostanak trofeja u Kupu Srbije.

Kvalifikacije za Ligu šampiona su ponovo obezbeđene i opet je Zvezda uspela da se domogne elitnog ranga.

I ovoga puta u njemu je ostvarila jedan trijumf (nad Olimpijakosom) i završila na poslednjoj poziciji, a nedugo po okončanju grupne faze došlo je do promene na klupi.

Vladan Milojević je napustio klub i time je označen kraj jedne od najuspešnijih era u Ljutice Bogdana.

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

DETONACIJA! MEGA POJAČANJE NA MARAKANI: Brazilac koji je igrao za Inter i Romu stiže u Zvezdu

Zvezdan Terzić je najavio prodaju talentovanih igrača kako bi klub prebrodio tešku finansijsku situaciju uzrokovanu epidemijom koronavirusa, a samo dan kasnije pojavila se informacija da je Crvena zvezda zainteresovana za dovođenje novog stranca.

S obzirom da je najavljen odlazak Milana Rodića, Dejan Stanković želi da pojača konkurenciju na poziciji levog beka, a izgleda da je izbor pao na nekadašnjeg fudbalera Intera iz Milana.

Portal mojacrvenazvezda.net došao je do saznanja da su crveno-beli zainteresovani za još jednog Brazilca, a u pitanju je Hoze Rodolfo Pires Ribeiro ili Dodo koji je od 2014. do 2016. godine odigrao 20 mečeva u dresu Intera

Dve sezone pre dolaska u Inter proveo je u Romi gde je nastupio 30 puta, a igrao je i za Sampdoriju čiji je i sada član, s tim da je od 2018. godine u Brazilu, najpre na pozajmici u Santosu, a potom i Kruzeiru

Ugovor sa Sampdorijom veže ga do 2021. godine, ali se očekuje da zbog teške finansijske krize u klubu iz Đenove bude raskinut i Dodo će biti slobodan igrač.

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama
  • 2 weeks later...

30 godina od haosa u Zagrebu: Zna se čija je to režija! 

 

Danas 13. maja navršava se 30 godina od čuvenog incidenta na 'Maksimiru' koji je, mnogo se slažu, najavio raspad nekadašnje Jugoslavije.

Dinamo, Crvena zvezda

 

Zagrebački Dinamo je u derbiju trebalo da ugosti Crvenu zvezdu, međutim, utakmica nikad nije odigrana. Slike divljanja i nasilja obišle su svet. A sve je počelo na ulicama hrvatske prestonice...

Nekoliko sati pre utakmice, priseća se Index.hr, na zagrebačkim ulicama počele su tuče između Deb Blu Bojsa i Delija, a nasilje se potom preselilo na stadion. Navijači Crvene zvezde, koji su doputovali u velkikom broju, provalili su na južnu tribinu gde su bile malobrojne pristalice Dinama.

"Tadašnja milicija odigrala je važnu ulogu u iživljavanjima na Maksimiru, najpre mirno promatrajući divljanje navijača Zvezde, a potom pendrečenjem mase Bojsa koja se našla u terenu," navodi Index.hr.

Iako su Bed Blu Bojsi tog dana uleteli na teren i krenuli ka gostujućem sektoru do velikog obračuna navijača. Većina igrača Dinama i Zvezde, naravno, pobegla je u svlačionicu, a ostao je upamćen i trenutak kada Zvonimir Boban kolenom udara milicajca Rafika Ahmetovića.

Tada 21-godišnji Boban je kažnjen sa devet meseci neigranja i nije se našao na spisku selektora Ivice Osima za Svetsko prvenstvo u Italiji.

"Trebalo je da čuvam Bobana, ali nažalost do utakmice nije došlo. Uvek sam voleo da dođem na Maksimir, obožavao sam da igram tamo. Utakmice protiv Dinama ili Hajduka su bili pravi derbiji, dani za koje smo živeli. Tako je bilo i tog dana. Puni iščekivanja, uzbuđeni, došli smo u Zagreb, ali dogodilo se to što se dogodilo," izjavio je Refik Šabanadžović za Index.

"Šta sam znao o politici? Kao klinac sam iz Željezničara došao u Zvezdu, a tamo su tada bili igrači iz cele Jugoslavije. Prosinečki i Jurić Hrvati, Najdoski i Pančev iz Makedonije, Rumun Belodedić, Crnogorac Savićević... Svi smo se družili i nije nas bilo briga za politiku u to doba. Kad sam video to što se događa na tribinama i na terenu, doživio sam šok. Kad su počeli neredi, kad je bilo jasno da od fudbala neće biti ništa, otišli smo u svlačionicu, a onda u avion za Beograd. Igrači Zvezda i Dinama i danas su prijatelji. Baš sam nedavno u Sarajevu bio sa Zvonom Bobanom. Sve što se dogodilo tog dana nije moglo narušiti činjenicu da smo bili i ostali jako bliski."

Duela na Maksimiru prisetio se i nekadašnji golman crveno-belih Stevan Stojanović.

"Izašli smo taj dan na zagrevanje, nismo ni slutili da se nešto onako može dogoditi. Užasno mi je krivo bilo jer su naše utakmice u to vreme bili derbiji na svetskom nivou. Politika je u tome imala svoje prste, umešala se, iskoristila je masu za svoje ciljeve. Šteta, jer tada smo imali niz klubova koji su mogli da imaju zapaženu ulogu u Evropi i siguran sam, da se Jugoslavija nije raspala, da bi naša liga, koja je tada bila među nekoliko najjačih u Evropi, iznedrila još neke sjajne generacije i imala super rezultate. Nisam siguran da će više iko s ovih prostora moći da napravi rezultate koje su tada ostvarivali Zvezda, Dinamo, Hajduk ili Partizan. Ovo je danas bez veze."

Dika napominje da su Dinamovi igrači 13. maja 1990. do kraja su bili uz goste iz Beograda.

"Straha za nas nije bilo jer, ponavljam, nismo očekivali da će se to dogoditi. Više smo bili šokirani. Kad je kamenje počelo da pada na teren, otišli smo u svlačionicu i većinu događaja videli tek kasnije na televiziji. Igrači Dinama su sačekali da se situacija malo smiri i zajedno smo napustili stadion. Svi smo mi bili veliki prijatelji, sportisti i do danas smo u odličnim odnosima. Nikad ni pre ni posle nisam neku neugodnost doživeo u Zagrebu. Teško mi je kao sportisti da odgovorim zašto se to dogodilo baš toga dana, jer liga se igrala i sledeće godine, a onakvih nereda nije bilo. Danas, nakon 30 godina, mislim da neću pogrešiti ako kažem da se zna ko je to sve izrežirao i kome su neredi bili u interesu. Politici da, a nama sportistimaa ne," istakao je Stojanović.

 

 

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

TUGA OBAVILA ‘MARAKANU’: Nakon teške bolesti preminuo bivši fudbaler Zvezde Marko Elsner

540x_elsner-850.jpg

Posle duže bolesti danas je u Ljubljani u 60. godini umro Marko Elsner.

Nekadašnji reprezentativac Jugoslavije i jedan od najboljih slovenačkih fudbalera svih vremena nosio je dres Crvene zvezde u periodu od 1983. do 1987. godine, odigrao 128 utakmica uz tri pogotka, bio je deo generacije koja je osvojila titulu 1984. godine i Kupa Jugoslavije 1985. godine.

Bio je odličan defanzivac, libero plemenitog kova, izvanredna osoba i jedan od miljenika navijača Crvene zvezde. ‘U Crvenu zvezdu sam došao kao skijaš, a otišao kao kralj’, rekao je Elsner po odlasku u francusku Nicu.

Sin nekadašnjeg istaknutog igrača i trenera Branka Elsnera, stasavao je u Insbruku i Slovanu, igrao pre Crvene zvezde u Olimpiji, a karijeru posle ‘Marakane’ gradio u Nici i Admiri.

Za selekciju Jugoslavije igrao je 14 puta, bio je deo olimpijske selekcije koja je na OI 1984. u Los Anđelesu osvojila bronzanu medalju. Za selekciju Slovenije u smiraj karijere odigrao je dve utakmice.

Vreme i mesto sahrane Marka Elsnera naknadno će biti objavljeno.

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

FK Crvena zvezda: Put ka vrhu Evrope (prvi deo)

Godina 1991. predstavlja najsvetliju tačku ovdašnjeg fudbala. Jedan srpski klub postao je šampion Evrope. Kakav je uspeh tad napravljen govori činjenica da nešto slično nije učinjeno pre, ni posle toga. Veliki su izgledi da neće ni u doglednoj budućnosti, sudeći prema trenutnoj konstelaciji snaga.

View image on Twitter

Crvena zvezda je u sezoni 1990/91. pokorila Stari kontinent. Istorija se pisala kroz duele Kupa šampiona sa Grashopersom, Rendžersom, Dinamo Drezdenom i minhenskim Bajernom, a vrhunac je dostignut finalnim mečom protiv Marseja.

Maj 29, Bari i stadion Sveti Nikola postali su tri neraskidiva dela celine koja kod svakog pripadnika crveno-bele javnosti budi neizmerni ponos. Predstavljaju nešto o čemu se, uz posebnu emociju, govorilo do danas i o čemu će se pričati sve dok priče bude bilo.

U petak nas čeka proslava 29. rođendana čuvenog uspeha, što je dovoljan povod da se podsetimo kako je izgledao put ka evropskom tronu. On će biti predstavljen kroz tri dela, uz komentare naših kolega Gojka Andrijaševića, Vladimira Novakovića i Vladimira Živkovića.

Prvi deo posvećen je svemu što je prethodilo sezoni 1990/91, sa akcentom na rezultate u Evropi i stvaranje šampionskog sastava.

View image on Twitter

Dobri rezultati kao osnova

Za razliku od perioda koji je usledio od druge polovine devedesetih godina, kad su srpski klubovi izgubili bilo kakvu ozbiljniju ulogu u međunarodnim okvirima, sasvim dobri rezultati nisu bili retkost u dekadama pre.

Zvezda je, od prvog pojavljivanja u Evropi 1956. godine, imala prilično uspešna izdanja. Bila je učesnik polufinala Kupa šampiona u premijernoj sezoni i zatim 1971, igrala polufinale Kupa pobednika kupova 1975, finale UEFA kupa 1979. i potom u još tri četvrtfinala Kupa šampiona (1981, 1982. i 1987).

Takvim rezultatima etablirala je svoju poziciju u najjačem rangu evropskog fudbala, te se ni na kasnije osvajanje Kupa šampiona nije posmatralo kao na senzaciju.

Dragan Džajić

Džajićev dolazak i prvo finale

Beogradski klub je 1979. imao šansu da osvoji prvi evropski trofej. Ipak, u finalu UEFA kupa bolja od crveno-belih bila je Borusija Mehengladbah u dvomeču ukupnim rezultatom 2:1 (1:1, 0:1).

Bez obzira na poraz, ta evropska kampanja smatrala se upešnom, a iz ove perspektive predstavlja početak dugoročnog projekta.

Uoči sezone 1978/79. na mesto sportskog direktora postavljen je Dragan Džajić, klupska legenda i čovek kojem se pripisuju velike zasluge za kasnije uspehe.

Džaja je bio avangarda u to vreme. Do tad nije bilo nekih velikih transfera u našem fudbalu. Hajduk je povremeno pravio neke, Partizan, takođe, preko svojih veza u vojsci, ali je Džaja postavio neke nove standarde. Počeo je da pravi takozvane Džajine Galaktikose, da okuplja kvalitetne igrače iz cele Jugoslavije. Mnogi od njih su dolazili u Zvezdu zbog njegovog velikog imena. Pravio je petogodišnje projekte, kao država u privredi, sa dugoročnim ciljem da Zvezda bude prvak Evrope.

Sistemski rad doneo je konstantu na evropskom nivou. Klub je tri puta u narednih osam godina bio četvrtfinalista Kupa šampiona, dok se jednom našao u istoj rundi u Kupu pobednika Kupova.

 

Atletiko kao prekretnica

Rival na putu ka polufinalu tog takmičenja 1986. bio je madridski Atletiko. Doživljen je poraz u dvomeču 3:1 (0:2, 1:1), ali je taj duel bio prekretnica u daljem funkcionisanju kluba. 

To je bio prelomni trenutak. Bile su velike ambicije u Evropi i doživelo se razočaranje. Džaja je tad povukao crtu. Milko Đurovski je pušten da ode u Partizan, stigli su Bora Cvetković iz Dinama i Piksi iz Niša i Zvezda je stvorila mnogo jači tim za narednu sezonu. Tu počinje stvaranje velikog tima, a kasnije postepeno su se dovodili ostali. Pančev, Savićević, Robi, Binić je bio tu, stigao je posle i Belodedić i na kraju, kao kruna svega, Siniša Mihajlović. Stvorio se stvarno snažan tim i za evropske uslove. 

 

Bilo je tu igrača i “iz drugog plana”, koji su na Marakani dostigli visine kakve se nisu mogle pretpostaviti.

Imala je Zvezda u svemu tome i malo sreće. Veliki dobitak stizao je iz drugog plana. Vlada Stošić je lutao do 1988, igrao u Australiji, na raznim pozajmicama... Šabanadžović je u Želji stekao iskustvo i to preneo u Zvezdu. Najdoski je bio igrač koji samo bije, a pored Mileta je naučio da igra vrhunski fudbal. Radinović ti je došao iz Sutjeske, Marović iz Osijeka... Sve su to priče na nivou onoga što je Liverpul uradio sa Endijem Robertsonom. Igrači dovedeni kao bekapovi, da bi se potom dobili neke ključne uloge. I na kraju svega, posrećilo  se i sa Jugovićem

Uz promene u igračkom kadru, vršene su i one na klupi. Zvezda je tokom osamdesetih izmenila petoricu trenera. Branko Stanković je u dva navrata vodio tim, a činili su to i Stevan Ostojić, Gojko Zec, Velibor Vasović i Dragoslav Šekularac.

Dragoslav Šekularac

Sa Šekijem na klupi, crveno-beli su osvojili duplu krunu u sezoni 1989/90. i najavili ono što će uslediti.

Ta sezona je bila dosta simptomatična. Zvezda je od starta gazila protivnike kod kuće, davala im po 6,7 golova, ali je na strani gubila utakmice. Tu je bilo uočljivo da ima problema kad god je neka “frka” i da odbrana nije kako treba. Sve se gubila na strani i primalo se po tri gola na gostujućim stadionima. Kad je od januara zaigrao Mile, Zvezda je  prestala da prima  golove. Više joj niko nije mogao ništa, osvojila je  tutulu sa tad rekordnom razlikom (plus 19). Zvezda sa proleća 1990. najbolja Zvezda, tad je dostignut vrhunac.

 

Dupla kruna, pa promena trenera

Takav ishod sezone, ipak, nije sačuvao Šekularca na klupi. Ispostavilo se da je težak poraz od Kelna u trećem kolu UEFA kupa (pobeda 2:0 kod kuće, pa poraz 0:3 na strani) bio presudan.

Šeki je davao ogromnu slobodu igračima, pustio ih da lepršaju, ali protiv Kelna je shvaćeno da Zvezdi treba neko pametniji na klupi. Niko ne bi izgubio od Kelna na onakav način, bez obzira na to što je celokupna utakmica predstavljala jedan veliki cirkus.

 

Šeki je imao drugačije ideje. Nisu se Džaja i on voleli. Dve Zvezdine zvezde, velika imena, uvek to ide teško... Na sve se nadovezao odlazak Piksija, zbog čega je Šeki bio jako ljut i tu je došlo do rastanka.

 

Dragan Džajić

Umesto druge Zvezdine zvezde, leta 1990. tim je preuzeo Ljupko Petrović, dotadašnji trener Rada.

Ljupko je bio veliko ime u Jugoslaviji. Bio je prvo ozbiljan igrač, a potom je u trenerskom poslu krenuo ispočetka, od omladinskih selekcija. Dakle, radio je postepeno sve. Sa Vojvodinom je osvojio titulu 87/88, što je u vreme dominacije Velike četvorke bio neverovatan rezultat. I ne samo to, iznedrio je igrače koji su posle napravili velike karijere, poput Jokanovića, Mihalovića… Sve to ga je preporučilo za Zvezdu. Posle je sjajno radio i u Radu, gde je imao nekoliko igrača na pozajmici iz Zvezde, uključujući i Jugovića. Celokupan njegov posao uklopio se u Džajine vizije i lako je došlo do saradnje.

 

Odlazak najboljeg

Promena trenera uoči sezone u kojoj postaješ šampion Evrope ceo uspeh čini još značajnijim. Kad se tome doda i odlazak najboljeg igrača, u vidu Dragana Stojkovića Piksija, onda sve dobija poputno neverovatne primese.

Piksi je zaslužio da ode i to se znalo. Proveo je četiri godine tu i bilo je vreme. Njegov odlazak, ipak, i nije predstavljao veliki problem. Bili su u timu Robi i Dejo, koji su mogli to da nadomeste. Bilo je bezbolnije da se prodaš Piksi, nego, recimo, Pančev koji je bio bez zamene. Pri tome, bio je  formiran tim, jak kolektiv, zato je i odlazak Piksija lako nadoknađen. Binić je od neke rezerve postao drugi napadač, krilo, i sjajno se uklopio sa Pančevim. Robi je preuzeo mesto plejmejkera i u njemu se videla idealna zamenu za Piksija. Ključni momenti su bili pojačanja u vidu Belodedića i posle Siniše na polusezoni. Ljupko je sa Mihom odradio veliki posao jer je sa njim prethodno osvojio titulu u Voši. Brzo se uklopio u tu generaciju koja je nagoveštavala da može daleko u Evropi.

Dragan Stojković Piksi

Stojanović, Belodedić, Najdoski, Marović, Radinović, Šabanadžović, Jugović, Stošić, Mihajlović, Savićević, Prosinečki, Binić, Pančev. Ta imena predstavljala su okosnicu ekipe koja je napala evropski presto i napravila najveći uspeh u istoriji odvašnjeg fudbala.

Videlo se da Zvezda ima mnogo jači tim nego prošle sezone, bez obzira na to što je otišao Piksi, najbolji igrač kojeg je Zvezda imala. Mnogo je važnije što je ekipa dobila pojačanja, pre svega u odbrani. Pozadi je bio Mile, koji je u tom momentu bio među najboljim defanzivcima sveta. Na sav napadački potencijal i odbrana je postal sjajna. Zaista je to bio izuzetno jak tim i za evropske uslove. Videlo se da je to – to. 

To na kraju i jeste bilo – to.

A kako su izgledale utakmice u Kupu šampiona, do pomenutog finala u Bariju, i šta ih je krasilo, čitajte u drugom delu trilogije.

 

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

FK Crvena zvezda: Put ka vrhu Evrope (drugi deo)

Godina 1991. predstavlja najsvetliju tačku ovdašnjeg fudbala. Jedan srpski klub postao je šampion Evrope. Kakav je uspeh tad napravljen govori činjenica da nešto slično nije učinjeno pre, ni posle toga. Veliki su izgledi da neće ni u doglednoj budućnosti, sudeći prema trenutnoj konstelaciji snaga.

 

View image on Twitter

 

Crvena zvezda je u sezoni 1990/91. pokorila Stari kontinent. Istorija se pisala kroz duele Kupa šampiona sa Grashoperom, Rendžersom, Dinamo Drezdenom i minhenskim Bajernom, a vrhunac je dostignut finalnim mečom protiv Marseja.

Maj 29, Bari i stadion Sveti Nikola postali su tri neraskidiva dela celine koja kod svakog pripadnika crveno-bele javnosti budi neizmerni ponos. Predstavljaju nešto o čemu se, uz posebnu emociju, govorilo do danas i o čemu će se pričati sve dok priče bude bilo.

U petak nas čeka proslava 29. rođendana čuvenog uspeha, što je dovoljan povod da se podsetimo kako je izgledao put ka evropskom tronu. On će biti predstavljen kroz tri dela.

Prvi deo bio je posvećen svemu što je prethodilo sezoni 1990/91, sa akcentom na rezultate u Evropi i stvaranje šampionskog sastava.

U drugom ćemo se posvetiti očekivanjima i utakmicama ka velikom finalu u Bariju.

 

View image on Twitter

 

Olakšavajući sistem i status favorita iz senke

Sezona 1990/91. bila je poslednja u kojoj se Kup šampiona igrao po nokaut sistemu. U narednoj je uvedeno takmičenje po grupama u drugoj fazi (osam timova koji su prošli prve dve runde podeljeni u dve grupe) kao preteča formata kakav danas poznajemo.

Nokaut sistem takmičenja olakšavao je put ka trofeju, do finala je bilo neophodno slaviti nad ukupno četiri protivnika, a Crvenoj zvezdi je u istorijskom poduhvatu naruku išlo i to što deo Kupa šampiona nisu bili engleski i holandski šampon.

Liverpul je odrađivao dodatnu godinu suspenzije zbog tragedije na Hejselu, a Ajaks je na isti način platio ceh divljačkog ponašanja navijača u sezoni ranije.

Odnos snaga u Evropi bio je takav da su se izdvajala tri kluba – Milan, kao dvostruki uzastopni prvak, minhenski Bajern, čiju su okosnocu činili svetski šampioni sa Nemačkom iz 1990, i Olimpik Marsej, bogati projekat kontroverznog francuskog biznismena Bernara Tapija.

Ali, imala je i Zvezda etablirano mesto u tom društvu. Pređašnji rezultati u evro takmičenjima i izuzetno kvalitetan tim svrstavali su crveno-bele visoko na listi favorita iz senke.

Od starta se znalo da je Zvezda sposobna da postane šampion. Takav ishod uopšte nije delovao nerealno pred početak sezone. Niko nije bio iznenađen dobrim igrama, svi su očekivali to. Zvezda je imala dve, tri dobre generacije pre toga, često igrala evropska proleća i znalo se dobro šta može.

Kvalitetnu osnovu za takav status na Starom kontinentu, crveno-beli su imali i u dobroj finansijskoj situaciji u celokupnoj državi.  

U te dve, tri godine ekonomska situacija u Jugoslaviji je bila dosta dobra. Ljudi su živeli značajno bolje nego pre i posle toga, pa je tako bilo i dosta novca za ulaganje u fudbal.  Te sezone, u polufinalu sa Bajernom, cene karata za meč u Minhenu i Beogradu bile jednake. Po 20 maraka je bilo stajanje, a po 100 sedenje. Dakle, iste cene u Nemačkoj i Jugoslaviji, a Marakana puna. Nikome nije bilo mnogo da plati toliko kartu za meč, tako da sve što je Zvezda ostvarila te sezone nije slučajnost ni sa tog ekonomskog faktora.

 

 

Grashoper za spuštanje na zemlju

Crvena zvezda je na početku puta ka evropskoj tituli morala preko Ciriha. Rival Beograđanima bio je švajcarski šampion Grashoper.

Iako kvalitet drastično na strani srpskog tima, dvomeč nije bio lagan. To se posebno odnosi na prvu utakmicu na Marakani, koja je završena 1:1.

Prvak Švajcarske je za Zvezdu u to vreme bio izuzetno lak rival. Kvalitet jednostavno nije mogao da se meri. Ipak, prvi mečevi u Evropi su uvek nezgodni. Igraš početkom septembra, još traje leto, svi su nekako opušteni… Umesto da im na suv kvalitet daš pet golova i rešiš odmah sve, završiš prvi meč 1:1. I to jedva.

Takav ishod delovao je pozitivno na ekipu Ljupka Petrovića, pa su se stvari postavile na mesto već u revanšu u Cirihu – trijumf od 4:1, golovima Pančeva, Prosinečkog dvaput i Radinovića.

Prolaz u drugu rundu ostvaren je na dominantan način.

Taj meč sa Grashoperom u Beogradu bilo nešto najbolje što je moglo da se desi. Spustio je celu ekipu na zemlju i to je bilo primetno već u revanšu. U nastavku takmičenja je sve išlo znatno lakše.

 

 

Rutinski do polufinala

Žreb je za rivala u drugoj rundi doneo škotski Rendžers i već tad je počelo da se nazire da Zvezda može daleko. To se, pre svega, odnosilo na prvi meč u Beogradu, koji je rešen sa ubedljivih 3:0 (autogol Braun, Prosinečki i Pančev).

Rendžers na Marakani nikad se neće zaboraviti. Pre meča se pričalo da je važno dobiti bilo kojim rezultatom, pa da se tamo stisne i uz neki minimalni poraz da se prođe dalje. Međutim, od starta meča shvatilo se da je Zvezda mnogo bolji tim i da je već obezbeđeno proleće.

Revanš u Glazgovu okončan je rezultatom 1:1, te se može reći da su crveno-beli rutinski izborili proleće u Evropi.

 

 

Tamo im je prvi protivnik bio Dinamo Drezden, poslednji predstavnik Istočne Nemačke u Kupu šampiona. Finalni ishod bio je još ubedljiviji u odnosu na prethodno kolo.

Najpre su Prosinečki, Binić i Savićević doneli pobedu u Beogradu (3:0),  da bi zatim Savićević i Pančev u Nemačkoj potvrdili plasman u polufinale (2:1).

Znalo se da kad Zvezda uđe u ritam, to je to. Taj tim je bio kandidat da osvoji Kup UEFA i sezonu pre, ali je nesrećno ispao od Kelna, tako da je bilo pitanje ko će da plati za to. Posle Drezdena je već počelo da se priča o tituli. Milan je u toj rundi ispao i ostali su Bajern, Marsej i Spartak. Dovoljno da počne euforija.

 

 

Bolja igra, drama i sreća za finale

Poslednja prepreka ka finalu bio je minhenski Bajern.

Svi su njih najviše i želeli na žrebu, jednostavno to se osećalo. U Marsej je uložen veliki novac, imali su izuzetno dobar tim sa Papenom, Piksijem... Rusi sa druge strane, nikad nisu ležali srpskim klubovima i nekako se priželjkivao Bajern. Ali, opet, kad si jak nikoga se ne plašiš. A Zvezda je imala izuzetno jaku ekipu i za evropske uslove.

Potkrepljenje u svemu stizalo je i iz visokih pobeda u prethodne tri runde.

Džaja je, recimo, vrlo retko davao bombastične izjave, uvek je bio prilično smiren, ali posle tog žreba rekao je da Zvezda dobija Bajern i u Minhenu i u Beogradu. Eto, takvo je samopouzdanje vladalo. I to nije bilo bez osnova. Bajern je Bajern, dobar tim, veliko ime, međutim, kad imaš ono što je Zvezda imala, onda nema problema. To su sve velemajstori bili! Milina gledati ih. Stvarno je bila poezija kako su igrali.

Ipak, istorija duela sa Nemcima predstavljala je veliko upozorenje. Zvezda je 11 godina ranije izgubila od Bavaraca u trećoj rundi UEFA kupa, a bili su tu porazi i od Kelna, Mehengladbaha dva puta, HSV…

Kad je reč o snazi minhenskog tima iz te sezone, o njoj dovoljno govore reči Novakovića:

Bajern je bio čudo te sezone. Pola nemačke reprezentacije, koja je postala prvak sveta prethodnog leta, igralo je tu. Uz to, imali su i Laudrupa kao superzvezdu... Baš su bili jaki.

Dvomeč je bio onakav kakav dolikuje polufinalu najjačeg evropskog takmičenja i okršaju dva sjajna tima – kvalitetan i uzbudljiv.

Zvezda je u prvom meču u Minhenu napravila sjajnu osnovu za prolaz. Pobedu od 2:1, posle preokreta na Olimpijskom stadionu, doneli su Pančev i Savićević.

Cela jedna tribina bila je sa Zvezdinim navijačima, dakle oko 20.000 ljudi i svi pre meča potpisuju da izgube 2:1. Postoji priča sa Piksijem u vezi sa tim. Marsej je igrao u Moskvi sa Spartakom, u drugom polufinalu, i Piksi je posle pitao za Zvezdin rezultat. Rekli mu da je 2:1 i njegov komentar je bio ‘super, pobedimo kod kuće 1:0 i to je to, finale’. Dakle, mislio je da je Zvezda izgubila i opet je bio zadovoljan. Eto takav je osećaj vladao… Čak ni kad je ostvarena pobeda, niko nije mogao da garantuje prolaz.

Sjajnu igru iz Minhena, Zvezda je prenela i u Beograd. Revanš je počeo sjajno, pošto je Mihajlović u 24. minutu doveo crveno-bele u vođstvo, ali drama je bila neizbežna.

Bavarci su preko Augentalera i Tona preokrenuli u nastavku, da bi na kraju autogol Augentalera u 90. minutu doneo Zvezdi veliko finale.

Oni nisu videli centar do onog nesrećnog gola kroz noge, Zvezda je bila znatno bolji rival nekih 160 minuta, ali se posle uvukla panika. Da je ona stativa Bajerna ušla za treći gol, gotovo…”

Sreća je na kraju bila presudna, ali ona prati hrabre.

Mnogo puta je Zvezda ispadala na glup način. Magla, sudije, nesrećni slučajevi… Verujemo da se sve to stavljalo u neki fajl i da je sreća morala nekad da dođe u kontra smeru. Eto, bilo je to protiv Bajerna.

Malo neosporni kvalitet i zasluga, malo sreća, tek Crvena zvezda je izborila meč za titulu evropskog šampiona.

Do najvećeg uspeha u istoriji ovdašnjeg fudbala delio ju je Olimpik Marsej.

Maj 29, Bari, stadion Sveti Nikola.

Detaljnije o finalnom okršaju, svemu što je prethodilo i usledilo, čitaćete u poslednjem delu trilogije.

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

FK Crvena zvezda: Put ka vrhu Evrope (treći deo)

Godina 1991. predstavlja najsvetliju tačku ovdašnjeg fudbala. Jedan srpski klub postao je šampion Evrope. Kakav je uspeh tad napravljen govori činjenica da nešto slično nije učinjeno pre, ni posle toga. Veliki su izgledi da neće ni u doglednoj budućnosti, sudeći prema trenutnoj konstelaciji snaga.

Image

 

Crvena zvezda je u sezoni 1990/91. pokorila Stari kontinent. Istorija se pisala kroz duele Kupa šampiona sa Grashoperom, Rendžersom, Dinamo Drezdenom i minhenskim Bajernom, a vrhunac je dostignut finalnim mečom protiv Marseja.

Maj 29, Bari i stadion Sveti Nikola postali su tri neraskidiva dela celine koja kod svakog pripadnika crveno-bele javnosti budi neizmerni ponos. Predstavljaju nešto o čemu se, uz posebnu emociju, govorilo do danas i o čemu će se pričati sve dok priče bude bilo.

U petak je proslava 29. rođendana čuvenog uspeha, što je dovoljan povod da se podsetimo kako je izgledao put ka evropskom tronu. On će biti predstavljen kroz tri dela, uz komentare naših kolega Gojka Andrijaševića, Vladimira Novakovića i Vladimira Živkovića.

Prvi deo bio je posvećen svemu što je prethodilo sezoni 1990/91, sa akcentom na rezultate u Evropi i stvaranje šampionskog sastava.

U drugom smo se posvetiti očekivanjima i utakmicama ka velikom finalu u Bariju.

Poslednji deo tiče se odlučujućeg okršaja sa Marsejom, načinom na koji je osvojen trofej, i narednim godinama.

Image

Priprema za Bari

Crvena zvezda je 24. aprila obezbedila plasman u finale Kupa šampiona, koje je bilo zakazano za 29. maj, pa je između revanša sa Bajernom na Marakani i velikog okršaja sa Marsejom ostalo više od mesec dana.

U međuvremenu su crveno-bele čekale još utakmice u domaćim okvirima. Večiti derbi bio je već tri dana kasnije, zatim i finale Kupa, ali su misli sve vreme bile usmerene ka Bariju.

Derbija sa Partizanom, došao je odmah sledeći vikend posle plasmana u finale Kupa šampiona. Osećaj i atmosfera su bili takvi da njih nisu registrovali uopšte kao najvećeg rivala, taj meč je delovao kao da se igra protiv OFK Beograda. Sav fokus je bio na pripremi za Bari, ništa drugo ih ne interesuje. Trudili su se samo da tempiraju ekipu i formu za finale. Cela država je uz crveno bele, podrazumevalo se da tad svi navijaju za Zvezdu, svi očekuju pehar.

Okršaj sa Partizanom rešen je lako (3:1), potom je zabeležena pobeda i protiv Zemuna istim rezultatom, ali uvertira za put u Italiju nije bila dobra. U finalu Kupa, osmog maja u Beogradu, trijumf je odneo splitski Hajduk (0:1).

Ko zna šta se dešavalo sa tim mečom, brojne priče su kružile posle. Pri tome, navijači su tad bili u sukobu sa upravom kluba zbog zastava i baklji i 42 minuta su ćutali na tribini. Na drugoj strani, Torcida je pravila ludilo, tad su uveliko trajala sva ona politička dešavanja.

Ostanak bez trofeja zabrinjavao je manje od pada u Zvezdinoj igri u tom periodu.

Dueli sa Bajernom bili su vrhunac forme, posle je usledio ozbiljan pad. Protiv Hajduka nije stvorena nijedna prava šansa. Videlo se iz aviona da je Zvezda znatno bolja, ali je igra izuzetno loša. Bilo je jasno da je ceo tim mislima već u Bariju, čekalo se da to vreme do utakmice što pre prođe.

Koliko su svi u klubu bili posvećeni okršaju sa Marsejom govori i činjenica da je tim proveo sedam dana u italijanskom Monopoliju.

Bio je to pravi karantin. Namera je bila da se zaštiti ekipa. Tad su se pojavile i informacije da se igračima nude pare da nameste to finale, Marsejev vlasnik Tapi je bio ozbiljan muljator i zbog svega toga je rešeno da se ode u izolaciju, da se spreče bilo kakvi kontakti.

Image        Image

Image        Image

Jedini način za osvajanje trofeja

A onda je osvanuo i taj 29. maj. Vreme je za finale. Zvezda je pred prilikom kakva se ovdašnjim klubovima ukazuje jednom ili nikad.

To je, zaista, nešto što čekaš ceo život. Hiljade ljudi je otišlo u Bari, oni koji nisu uspeli ovde su iščekivali meč. Razni su se tu rituali izvodili, poput gledanja utakmice sa istim društvom, na istom mestu i slično. Sve se činilo da se prizove ta neka sila i da se pomogne Zvezdi da izađe kao pobednik.

Trener Ljupko Petrović za odlučujuću borbu opredelio se za standardne snage, ali je način igre izgledao drastično drugačije u odnosu na celokupnu sezonu.

Odbrana gola bilo je sve što zanima tim u crveno-belom.

Na tribinama ljudi nisu mogli da veruju šta gledaju. Zvezda je igrala totalno suprotno od onoga na šta smo navikli - ziheraški, na penale. Ali bila je to jedina taktika koja je mogla da prođe. Treba reći i da Marsej nije odigrao ništa naročito, držao loptu, kružio, i tek poneku šansu stvorio.

Svi su bili saglasni u oceni da je duel Zvezde i Marseja jedan od najdosadnijih koji su gledali, međutim, cilj je opravdavao sredstvo.

Mnogi su smatrali ako dođe do penala, tu je Zvezdina velika prednost i to se znalo sve vreme. Sistem u Jugoslaviji je bio takav da su izvodili jedanaesterci u svakoj utakmici koja završi nerešeno. Dakle, ti si imao 6,7 mečeva u kojima su ti rešavali penali. Utreniran si da ih šutiraš, savršeno znaš ko ume, a ko ne. Zbog svega toga, svestan si da si psihički jači.

Sve to davalo je dovoljno razloga srpskom klubu da postavka bude onakva kakva je bila, a svojevrsnu pomoć imao je i u izostanku Dragana Stojkovića Piksija iz startne postave Marseja.

Piksi je bio u sukobu sa trenerom Gutelsom, imao je i neke povrede, tako da je ušao sa klupe tek kasnije. Za Zvezdu je to bilo fenomenalno, skroz bi drugačija priča bila da je on igrao od starta

Namera Beograđana prošla je uspešno. Organizovana odbrana sačuvala je „nulu“ tokom 120 minuta, te su novog šampiona Evrope odlučivali penali.

Tamo je na delu viđena psihološka prednost Zvezde i veće iskustvo kod izvođenja jedanaesteraca o kojem je bilo reči.

Amoros je bio neprecizan za Francuze u prvoj seriji, što se ispostavilo kao ključno. Crveno-beli su iskoristili svih pet penala, zaključno sa poslednjim koji je izveo Darko Pančev, i ostvarili najveći uspeh u istoriji srpskog fudbala.

 

Rat i početak pada

Iz prespektive sadašnjih prilika i pozicije koju ovdašnji klubovi zauzimaju na Starom kontinentu takav rezultat deluje kao nešto nemoguće.

Ipak, okolnosti koje su vladale tokom druge polovine 20. veka bile su značajno drugačije, bolje nego danas, kad se fantastičnim rezultatom smatra i ulazak u Ligu šampiona.

A kako je šampion Evrope i sveta došao poziciju da se zadovoljava malim stvarima? Odgovor je jednostavan.

Ceo taj period posle Barija bio je bizaran. Postaješ prvak Evrope, a sledećeg meseca dve republike napuštaju tvoju državu, i zemlja se u potpunosti raspada. Uprkos svemu tome, Zvezda je uspela da sačuva okosnicu tima, što je bio dokaz koliko si moćan klub. Ipak, ratno stanje ti je stvorilo ogromne probleme. Recimo, doveo si jednog Elvira Bolića tog leta, ali on ne može da igra zbog rata u BiH. Planirao si da uzmeš i Roberta Jarnija, međutim, kako ćeš i njega kad si u ratu sa Hrvatskom? Bilo je priče i čak za dolazak Šukera, dakle, radilo se planski, sistemski, da se Zvezda održi u vrhu. Rat je, ipak, sve upropastio.

Celokupna politička situacija doprinela je da Zvezda u sezoni 1991/92. domaće mečeve u Evropi igra van zemlje. Uprkos tome, i tad je imala šansu da se domogne finala.

Tad si imao prva dva kola po kup sistemu, a onda se igralo u dve grupe po četiri tima. Samo pobednici tih grupa išli su u finale. Zvezda je odlučujući meč igrala sa Sampdorijom kao domaćin u Sofiji i izgubila posle preokreta. Da se igralo u Beogradu, gotovo sigurno da bi pobedila i opet bi se našla u finalu. Štaviše, verovalo se da bi Zvezda u narednim godinama opet postala šampion Evrope da nije bilo rata.

Umesto toga, uvedene su sankcije. Srpski klubovi suspendovani su iz Evrope na tri sezone, ceo tim je rasprodat i to je označilo početak kraja.

Vratio si se u Evropu 1995, ali se donosi odluka da ti obrišu svi prethodni rezultati. To je verovatno najsramniji postupak ikad. Umesto da se Zvezdi računaju uspesi iz sezona 90/91. i 91/92. i da bude nosilac za Ligu šampiona, ona kreće kao 48. tim u Evropi iz najniže faze. Ne može čak ni da igra kvalifikacije za LŠ, nego ide direktno u UEFA Kup. Sve to je preokrenulo celokupnu situaciju i na domaćoj sceni, politička struktura je postala takva da je počelo sve da se sliva na drugu strani i to je to.  Kraj.

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

Džaja

Pre 74 godine, 30. maja 1946. u Ubu je rođen Dragan Džajić, jedan od najvećih igrača nekadašnje Jugoslavije i zvanično najbolji fudbaler Srbije svih vremena.

Dragan Džajić

Krajem šezdesetih i početkom sedamdeetih godina prošlog veka tadašnja ’jedanaestica’ Crvena zvezde i reprezentacije Jugoslavije bila je verovatno prvo levo krilo sveta, a njegovi driblinzi, centaršutevi i udarci predstavljali su nerešiv problem za čuvare i protivničke golmane.

Džaja je noseći dres beogradskih ’crveno-belih’, za koje je odigrao 590 utakmica i postigao 287 golova, osvojio pet titula šampiona Jugoslavije i četiri trofeja Kupa Maršala Tita. Sa timom sa “Marakane” je u sezoni 1970/71 izborio plasman u polufinale Kupa evropskih šampiona, ali je zbog isključenja u četvrtfinalnom duelu sa Karl Cajsom u Jeni propustio naredne dve utakmice sa Panatinaiskosom u kojima je Miljanićev sastav propustio istorijsku priliku da bude akter završnog nadmetanja za pehar najvažnijeg klupskog takmičenja ’Starog kontinenta’. Mada je nosio dres ’Plavih’ na Mundijalu u SR Nemačkoj 1974. može se reći da je vrhunac karijere imao šest godina ranije na završnom turniru Kupa evropskih nacija u Italiji na kojem su naši reprezentativci zauzeli drugo mesto.

Tada 22-godišnji Dragan je bio prvi strelac ovog turnira, a njegov pobedonosni gol u polufinalnom susretu sa ondašnjim svetskim šampionima Englezima u Firenci je verovatno bio najvažniji koji je postigao u karijeri. Zatresao je mrežu i u prvom finalnom susretu sa ’Azurima’ u Rimu što, na žalost, ni njemu ni njegovim saigračima koji su nosili dres sa šest buktinja nije bilo dovoljno da se na kraju popnu na evropski fudbalski Olimp. Džajić je na kraju te 1968. godine dobio Bronzanu loptu francuskog lista “Frans fudbal”, a da švajcarski sudija Dinst nije tog 5. juna svojim odlukama sprečio Jugoviće da savladaju Italijane gotovo je sigurno da bi levo krilo selekcije sa Balkana bilo proglašeno najboljim igračem ’Starog kontinenta’.

Matirao je protivničke golmane i u dva susreta završnog turnira Kupa evropskih nacija odigranog 1976. u našoj tadašnjoj državi, pa je tako sa četiri postignuta gola u pet odigranih utakmica najefikasniji strelac finalnih turnira ovog takmičenja u eri dok su na njemu učestvovale po četiri reprezentacije.

Treća “Zvezdina zvezda” je šest godina (od 1966. do 1971.) zaredom u anketi “Politike” birana za najboljeg fudbalera SFRJ, dok je 1969. proglašena prvim sportistom Jugoslavije. Čovek za koga je slavni Pele izjavio “da je najbolje levo krilo sveta” imao je tu čast da 1968. i 1971. nastupi za reprezentaciju naše planete, a tri puta je (1970. i dva puta 1972.) oblačio dres selekcije Evrope.

Džajić je nesumnjivo postigao mnogo, ali je mogao i više da ga dva isključenja nisu sprečila da sa Zvezdom i reprezentacijom bude akter finalnog susreta Kupa šampiona, kao i Mundijala u Meksiku. Javnosti je mnogo više poznata priča o njegovom, kasnije će se ispostaviti, nepravednom isključenju u Jeni, koje je možda bilo presudno da Panatinaikos, a ne Crvena zvezda ode na megdan Krojfovom i Vasovićevom Ajaksu na “Vembli”.

Dve i po godine ranije, samo nekoliko meseci nakon uspeha našeg državnog tima na finalnom turniru Kupa evropskih nacija u Italiji, izabranici selektora Rajka Mitića su u Briselu igrali važan susret kvalifikacija za odlazak na Svetski šampionat u zemlju Asteka. Tog 6. oktobra 1968. Džaja je, nakon što je bio grubo fauliran, udario beka belgijske reprezentacije i naravno dobio crveni karton. ’Plavi’ su te večeri pretrpeli ubedljiv poraz (3:0), a bez svog najboljeg igrača u timu u narednom susretu nisu uspeli da pobede Špance u Beogradu (0:0). Gubitak ovih bodova koštao je na kraju reprezentativce iz ondašnje Titove države odlaska u Meskiko, pa je Džajić propustio šansu da na vrhuncu karijere (imao je 1970. 24 godine) pokaže svoje kvalitete na najvećoj reprezentativnoj smotri fudbala.

Nikad nije prežalio što, i pored već postignutog dogovora, nije postao fudbaler Reala. Umesto u Madrid, dvogodišnji inostrani aranžman odradio je u maloj francuskoj Bastiji, da bi po povratku sa Korzike sad već 31-godišnji veteran ponovo obukao dres kluba iz Ljutice Bogdana. Poslednji nastup u dresu ’crveno-belih’ imao je 1978. protiv Veleža u Mostaru, dok se od reprezentacije oprostio na prijateljskoj utakmici u Beogradu u kojoj su Jugosloveni u septembru 1979. savladali aktuelnog svetskog šampiona Argentinu sa 4:2.

Nije želeo da se bavi trenerskim poslom, ali je obavljajući od 1979. godine ulogu tehničkog direktora Crvene zvezde bio jedan od najzaslužnijih za stvaranje tima koji se 1991. u Bariju popeo na evropski fudbaski tron. Raspad SFRJ i sankcije doveli su Zvezdu u tešku situaciju pa se Džaja od 1998. kao predsednik kluba sa beogradske “Marakane” našao na novom zadatku. Sa ove funkcije je odstupio 2004. godine, a 5. februara 2005. javnost je šokirala vest da je srpska fudbalska legenda uhapšena zbog optužbe da je zajedno sa Vladimirom Cvetkovićem, Milošem Marinkovićem i menadžerom Rankom Stojićem prisvojila novac (oko osam miliona evra) od transfera Gorana Drulića iz Crvene zvezde u Saragosu, kao i prodaje Zorana Njeguša, Perice Ognjenovića i Ivana Dudića.

 

Bili su to najteži trenuci u životu nekada najboljeg levog krila naše planete koji je uporno odbacivao optužbe i tvrdio da je nevin. Čitav slučaj je okončan 16. novembra 2012. odlukom tadašnjeg predsednika Srbije Tomislava Nikolića da abolira Džajića i ostale optužene. U decembru te iste godine bivši veliki as je ponovo izabran za predsednika Crvene zvezde, ali je nakon samo godinu i po dana provedenih na ovoj funkciji podneo ostavku i definitivno otišao u zasluženu fudbalsku penziju.

Sin Kristivoja i Vidosave Džajić je fudbal počeo da igra kao klinac u lokalnom Jedinstvu iz Uba. Odličnim nastupom u meču pionira Metalca (za koji je tada zaigrao) i Zvezde u Valjevu privukao je pažnju ljudi iz beogradskog kluba, a još više ih je impresionirao u utakmici u kojoj je noseći dres Jedinstva dva puta pogodio mrežu ’crveno-belih’. Iako je za njegove usluge interesovanje pokazivao i Partizan, 15-godišnjak iz Uba je 1961. otišao u klub za koji je navijao od malih nogu.

Talentovani dečak je dve godine unapređivao svoju fudbalsku veštinu u omladinskom pogonu Zvezde koji je tada vodio mladi stručnjak Miljan Miljanić. Brzo je napredovao pokazujući svoj vanserijski talent pa mu je trener Miša Pavića 8. juna 1963. godine, u trenutku kada je imao samo 17 godina i osam dana, pružio šansu da zaigra za prvi tim u prvenstvenom susretu sa Budućnosti koji se, zbog izgradnje buduće “Marakane”, igrao na Karaburmi. Dragan je u narednoj sezoni (1963/64) sa ’crveno-belima’ osvojio svoju prvu od pet titula šampiona Jugoslavije, a zapaženim nastupima na poziciji levog krila privukao je pažnju selektora. 

Debi u dresu reprezentacije SFRJ, za koju će kasnije sakupiti rekordnih 85 nastupa i zabiti 23 pogotka, imao je 7. juna 1964. u porazu od Rumuna (2:1) na stadionu JNA. Iste godine našao se u selekciji ’Plavih’ koja je na Olimpijskim igrama u Tokuju zauzela šesto mesto.

Mladić iz Uba je bio sjajan dribler, a njegovi precizni centaršutevi su najčešće bili nedostižni za protivničke golmane i odbrambene igrače, odnosno završavali na glavama Zvezdinih centarforova Lazarevića, Ostojića i kasnije Filipovića. Posedovao je i sposobnost da sam krene prema protivničkom golu i preciznim udarcem upućenim iz igre ili slobodnog udarca pronađe put do mreže rivala. Džaja je jednostavno izrastao u asa i stekao epitet treće “Zvezdine zvezde” (posle Rajka Mitića i Dragoslava Šekularca)  koja je od druge polovine šezdesetih godina 20. veka predvodila novu šampionsku generaciju ’crveno-belih’ na putu ka dominaciji u jugoslovenskom fudbalu.

Tim čije je vođenje u leto 1966. preuzeo Miljan Miljanić je, nakon nekoliko sušnih sezona, vratio 1968. titulu u ulicu Ljutice Bogdana, a taj uspeh je ponovljen i naredne dve godine. Od titule državnog prvaka za Džajića je 1968. ipak bila značajnija po tome što je te godine, zahvaljujući sjajnim igrama za ’Plave’ u Kupu evropskih nacija, postao veliko ime na međunarodnoj fudbalskoj sceni. Dobru formu je ispoljio već revanš meču četvtfinala sa Francuzima, kada je na “Marakani” postigao jedan od pet pogodaka koji su toga dana u mrežu gostiju zabili izabranici selektora Rajka Mitića.

Usledio je odlazak na finalni turnir u Italiji gde je naše reprezentativce 5. juna u Firenci čekao susret sa favorizovanim svetskim šampionima Englezima. Sve do 87. minutu u ovom ne naročito atraktivnom duelu nije bilo golova, a kada se činilo da će utakmica otići u produžetke levo krilo selekcije sa Balkana je postiglo najvažniji gol u igračkoj karijeri.

“Musemić je bio na mestu levog krila, tamo gde sam se ja obično nalazio. Podigao sam ruku, on me je video i uputio centaršut. Skočio sam na loptu zajedno sa Bobijem Murom. Primio sam je na grudi, idealno je odskočila i pala mi na levu nogu. U tom trenutku sam bio sam ispred golmana Benksa. Šutirao sam iz sve snage. Lopta je završila u njegovom gornjem levom uglu, i to je svakako moj najdraži gol koji sam postigao u dresu reprezentacije”, prisećao se Džaja pogotka kojim je raspršio snove Engleza da mogu ujediniti titule svetskih i evropskih prvaka, dok loptu iz ovog istorijskog meča čuva i danas kao jedan od najdražih trofeja u svojoj kući.

Jugovići su briljirali i u prvom finalnom susretu sa Italijanima odignom tri dana kasnije na Olimpijskom stadionu u Rimu. Dragan je, nakon centaršuta Pavlovića, u 39. minutu savladao Zofa, a u drugom poluvremenu su malerozni Musemić i ostali naši reprezentativci propustili prilike da dotuku rivala. Pristrasni švajcarski susija Dinst je u 81. minutu izmislio slobodan udarac za domaćine iz koga je Domengini poravnao rezultat. Pošto ni nakon produžetaka nije bilo pobednika, prema tadašnjim pravilima UEFA odigran je novi meč u kome su ’Azuri’ (sa gotovo potpuno izmenjenim timom u odnosu na prvu utakmicu) trijumfovali sa 2:0 i tako uzeli svoju prvu i za sada jedinu titulu šampiona Evrope.

Džajić se morao zadovoljiti činjenicom da je, uz epitet najboljeg strelca, izabran u idealni tim turnira i stekao reputaciju u evropskom fudbalu. Kapiten ’Azura’ Faketi uputio mu je poziv da dođe u njegov Inter, međutim, u tadašnjoj sitauciji, kad jugoslovenski fudbaleri nisu mogli odlaziti u inostrane klubove pre 27. godine života, ovakav transfer nije bilo moguće realizovati. Naš tada 22-godišnji as je te 1968. dobio Bronzanu loptu lista “Frans fudbal”, što je bilo priznanje koje sve do 1991. ( kada su Dejan Savićević u Darko Pančev podelili drugo mesto) nije pripalo nijednom jugoslovenskom fudbaleru.

Mada, kao što smo već rekli, nije zaigrao na Mundijalu u Meksiku, i narednih sezona je uživao reputaciju jednog od najboljih levih krila sveta, o čemu govori činjenica da su mu redovno upućivani pozivi da nastupi za selekcije UEFA i FIFA. Na domaćoj sceni je 1970. u finalnom susretu Kupa Maršala Tita sa Olimpijom postigao jedan od najlepših golova u karijeri. U završnici produžetka ove neizvesne utakmice je fintom prevario dvojicu protivničkih igrača, zatim prebacio loptu preko sebe, da bi na kraju udarcem desnom nogom postigao pobedonosni gol za beogradski tim.

U sezoni 1970 /71 Zvezda je stigla do četvrtfinala Kupa šampiona gde je u prvoj utakmici u Jeni odmerila snage sa prvakom tadašnjeg DDR Karl Cajsom. Pri rezultatu 2:2 škotski sudija Karpetner je u završnici susreta dosudio penal za domaćina, a nakon prepirke sa nezadovoljnim gostujućim fudbalerima pokazao je put u svlačionicu kapitenu jugoslovenskog šampiona. Džajić je zbog oštre kazne od četiri utakmice neigranja bio primoran da u Atini sa tribina posmatra neočekivani debakl njegovih klupskih drugova u revanšu sa Panatinaikosom. I tada, a i kasnije, tvrdio je da nije imao konflikt sa škotskim arbitrom. Mnogo godina kasnije saznao je istinu šta se zaista dogodilo tog dana u Jeni.

“Sudiju nisam udario, niti sam ga pljunuo, a dobio sam četiri utakmice neigranja. Baš kada sam bio u životnoj formi, a Zvezda bi već tada postala prvak Evrope. Tek pre dva meseca moj veliki prijatelj Cole Janković mi je rekao: ’Znaš li Džajo ko je udario sudiju u Jeni?’. Slegnuo sam ramenima, a on kaže: ’Ja!’. Nisam mogao da verujem, ne znam zašto je Cole čekao skoro 50 godina da prizna da je on udario sudiju, iako je znao koliko me to izjeda“, istakao je Džajić.

Te 1971. godine je na oproštajnoj utakmici Pelea od brazilske reprezentacije, odigranoj 18. jula na “Marakani” u Riju, 50. put obukao dres sa šest buktinja i postigao prvi od dva gola za ’Plave’ (2:2). Naredne godine je u prijateljskom odmeravanju snaga sa Englezima na “Vembliju” (1:1), nadmašivši dotadašnjeg rekordera Branka Zebeca, postao igrač sa najviše nastupa za državni tim. Posle srećno okončanih kvalifikacija, pobede nad Špancima u majstorci u Frankfurtu, dobio je priliku da kao 28-godišnjak konačno zaigra na Svetskom prvenstvu čiji je domaćin 1974. bila SR Nemačka.

Pružao je dobre igre u prvom krugu turnira kada je u rekordnoj pobedi nad nedoraslim Zairom (9:0) postigao i svoj jedini pogodak na Mundijalima. Nažalost, kada se očekivalo da u utakmicama polufinalne grupe sa SR Nemačkom, Poljskom i Švedskom pruži još više, nije bio na visini zadatka (baš kao i ostali naši reprezentativci) pa je svoje prvo i poslednje učešće na svetskoj smotri reprezentativnog fudbala okončao sa tri uzastopna poraza.

Poslednji izlazak na scenu na velikim reprezentativnim takmičenjima imao je 1976. na završnom turniru Kupa evropskih nacija koji je te godine organizovala Jugoslavija. U polufinalnom meču sa svetskim šampionima iz SR Nemačke vodio bespoštednu borbu sa čuvarom Bertijem Fogsom, a kada je u 30. minutu susreta odigranog 17. juna  na “Marakani” postigao drugi gol za selekciju domaćina mnogima se činilo da ništa više ne može da spreči domaćina da zaigra u finalu. U borbu za trofej su nakon velikog preokreta (4:2), ipak, otišli ’Panceri’, dok je Džaja  u utakmici za treće mesto sa Holanđanima (2:3) u Zagrebu zabio iz slobodnog udarca svoj četvrti i ujedno poslednji pogodak na finalnim turnirima ovog kontinentalnog takmičenja. 

Svoj poslednji veliki šou u Zvezdinom dresu na međunarodnoj sceni priredio je 19. marta 1975. na revanš meču četvrtfinala Kupa pobednika kupova sa Realom čiji je trener tada bio Miljan Miljanić (“Čiča” nije doputovao na revanš susret u tadašnji glavni grad Jugoslavije). Tog beogradskog popodneva se u duelima koje je imao sa mladim bekom madridskog tima i španskim reprezentativcem Hoseom Antonijem Kamačom (a ovekovečio ih je snimatelj RTS Blagoje Topličić) prosto poigravao sa upornim, ali nemoćnim protivnikom. Uspeo je i da udarcem glavom zatrese mrežu ’kraljevskog kluba’, ali zbog povrede mišića zadobijene u završnici meča nije učestvovao u izvođenju penala u kojima su ’crveno-beli’ eliminisali ekipu sa “Santijago Bernabeua”.

Zbog povrede nije predvodio Zvezdu u polufinalnom nadmetanju sa Ferencvarošom u kome njegov tim nije uspeo da preskoči poslednju prepreku koja ga je delila od nastupa u finalu. Došlo je vreme da nastavi karijeru u inostranstvu i odlučio se za malu francusku Bastiju. Bilo je to iznuđeno rešenje pošto prethodno, i pored obostranih želja i načelnog dogovora, nije potpisao ugovor sa Realom. Mnogo godina kasnije je objasnio da je transfer stopirao njegov dugogodišnji trener Miljan Miljanić jer je smatrao da ne bi bilo dobro da dvojica Jugoslovena budu istovremeno u ’kraljevskom klubu’.

“Nikada nisam okrenuo Miljanićev broj, niti sam ga bilo šta pitao. Tek desetak godina kasnije, kada smo obojica gostovali na jednom španskom radiju, Miljan je u jednom trenutku rekao: ’Ogrešio sam se o Dragana!’. Pokušao je da to objasni time što se plašio da dva Jugoslovena, dakle on i ja, budu zajedno u jednom klubu. Nisam mu nikada ništa zamerio”, istakao je Džajić. 

Nakon dve, kako je sam isticao, lepe sezone na Korzici prihvatio je poziv čelnika Zvezde da se vrati na “Marakanu” kako bi pomogao timu u narednom takmičenju Kupa evropskih šampiona. ’Crveno-beli’ su u drugom kolu eliminisani od Borusije iz Menhengladbaha, a Džaja je odlučio da na kraju sezone 1977/78 obesi kopačke o klin. I pored insistiranja čelnika Zvezde da se posveti trenerskom poslu, on sebe nije video u toj ulozi, već je predložio da obavlja funkciju tehničkog direktora kluba.

“Na kraju smo se dogovorili da postanem tehnički direktor. Taj posao sam ja osmislio, što se pokazalo kao dobitna kombinacija i za Crvenu zvezdu i za mene”, otkrio je Džajić.

I zaista Džajić je, zahvaljujući svom ugledu, autoritetu i znanju, bio jedan od najzaslužnijih za sklapanje kockica i stvaranje tima koji je u Bariju 1991. godine ostvario ono što njegovoj generaciji dve desenije ranije nije pošlo za rukom. Kad se očekivalo da Zvezda više godina sija na evropskom nebu sankcije uvedene SR Jugoslaviji su dovele klub u tešku situaciju u kojoj se pokušavalo spasti šta se spasti može. Nakon razlaza sa Vladimirom Cvetkovićem Džaja je kao poslednji Mohikanac iz nekadašnjeg uspešnog rukovodstva nastojao da što sigurnije kormilari oštećenim Zvezdinim brodom.  Posle serije loših rezultata ekipe odstupio je sa ove funkcije 2004. godine, da bi se naredne 2005. neočekivano suočio sa već pomenutom optužbom za prisvajanje novca od transfera igrača. 

“Bio sam jedan od najboljih igrača i dobro sam zarađivao. Koga sam ja to na kraju oštetio? Na pregovore sam išao po odobrenju Upravnog odbora kao prepoznatljivo lice. Za 42 godine rada u Zvezdi radio sam po zakonu, ničije pare nisam uzeo i nikoga nisam oštetio”, tvrdio je 2011. godine Dragan Džajić na suđenju.

Isticao je da želi oslobađajuću presudu, a ne pomilovanje, ali je nakon abolicije predsednika Republike Srbije ovaj slučaj pravno okončan obustavljanjem postupka protiv optuženih. Nekadašnji veliki as i danas u penzionerskim danima prisustvuje mečevima njegove Zvezde i komentariše dešavanja u domaćem i svetskom fudbalu. I oni koji ga ne vole ili imaju zamerke na neke njegove postigračke poteze, ne mogu osporiti činjenicu da je nekadašnji dečak sa Uba bio vrhunski majstor fudbala. Čovek koji je krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog veka pripadao elitnom klubu najboljih fudbalera naše planete stekao je slavu u jednom neponovljivom vremenu u kome se u tadašnjoj Jugoslaviji igrao kvalitetan fudbal, a igrači nisu kao klinci odlazili u inostrane klubove. Zato je teško zamisliti da će se na ovim prostorima u dogledno vreme pojaviti fudbaler koji će, nastupajući na domaćoj sceni, ostvariti ili nadmašiti ono što je pre pola veka pošlo za nogom Draganu Džajiću.

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama
  • 1 month later...

Pižon

Pre 65 godina, 1. jula 1955. u Beogradu, na ovaj svet je došla četvrta „Zvezdina zvezda” Vladimir Petrović Pižon.

Vladimir Petrović

Nekadašnji dečak sa Zvezdare, i jedina od pet “Zvezdinih zvezda” koja je rođena u glavnom gradu Srbije, bio je majstor fudbala koji je većim delom sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog veka spadao među najveće asove tadašnje jugoslovenke lige.

Posedovao je vrhunsku tehniku, sjajan dribling, odličan centaršut i precizan šut kojim je često znao da matira protivničke golmane. Put do zvezda započeo je kao 17-godišnjak na prijateljskoj utakmici sa Realom, odigranoj 1972. na “Marakani”, kada je dva puta zatresao mrežu ’kraljevskog kluba’ i poneo epitet igrača utakmice. Samo godinu dana kasnije debitovao je za reprezentaciju Jugoslavije u čijem dresu je nastupio na dva šampionata sveta, te u 34 odigrana meča zabio pet pogodaka. Na svom prvom Mundijalu, održanom 1974. u SR Nemačkoj, dobio je šansu  da nastupi iako je u većini utakmica sedeo na klupi. Osam godina kasnije u Španiji bio je jedan od ključnih igrača selekcije ’Plavih’ koja je, i pored njegovog pobedonosnog gola iz penala u duelu sa Hondurasom, neslavno završila takmičenje već nakon prvog kruga.

Pižon je ostao upamćen kao predvodnik generacije Crvene zvezde koja je u sezoni 1978/79, nakon nezaboravnih utakmica sa Arsenalom, VBA i Hertom, stigla do finala Kupa UEFA gde je nesrećno poražena od Borusije iz Menhengladbaha. Na domaćoj sceni se sa ’crveno-belima’  četiri puta (1973, 1977, 1980. i 1981.) radovao osvajanju titule šampiona SFRJ, kao i trofeju Kupa Jugoslavije koji je u vitrine kluba iz Ljutice Bogdana stigao u sezoni 1981/82. Imao je i tu čast da u prijateljskom susretu sa Borusijom iz Dortmunda nastupi za reprezentaciju sveta i bude strelac jednog od dva pogotka te selekcije.

Pred Mundijal u Španiji 1982. Petrović je potpisao ugovor sa Arsenalom, vredan tada velikih 750.000 funti, a predviđeno je bilo da se na “Hajberi” preseli na leto te godine. Čelnici FSJ su, međutim, u julu stopirali transfer sa obrazloženjem da kreator Zvezdine igre još nije napunio 28 godina, koliko je po tadašnjim propisima morao da ima fudbaler da bi dobio dozvolu za odlazak u neki inostrani klub. Pižon je, ipak, nakon šest meseci, otišao među ’Tobdžije’, ali pod znatno nepovoljnijim uslovima, pošto je za šestomesečni ugovor dobio 70.000 funti. Umetnik iz Beograda se nije prilagodio brzom i oštrom ostrvskom fudbalu, pa je nakon samo jedne polusezone u leto 1983. iz londonskog kluba otišao u belgijski Antverpen. Nakon dvogodišneg boravka u Flandriji usledile su epizode u Brestu i Standardu, da bi Nansi bio poslednja stanica u igračkoj karijeri Vladimira Petrovića, koji je 1983. obesio kopačke o klin.

Mada u trenerskom poslu nije dosegao visine koje je dotakao kao igrač, ne može se reći da je taj deo Pižonovog fudbalskog života bio neuspešan. Kao mlad stručnjak je, tokom prvog sedenja na Zvezdinoj klupi, uspeo da sa svojim izabranicima osvoji 1996. Kup SRJ, dok je na međunarodnoj sceni, u takmičenju  Kupa pobednika kupova taj tim, predvođen Pericom Ognjenovićem i Dejanom Stankovićem, pružio sjajne partije u duelima sa Kajzerslauternom i Barselonom. Verovatno najveći uspeh ostvario je kao selektor mlade reprezentacije SCG koju je 2004. na Evropskom prvenstvu u Nemačkoj doveo do finala. Tokom rada u Kini uzeo je 2005. sa ekipom Dalijena duplu krunu u toj azijskoj zemlji, ali je drugi boravak na klupi tima sa “Marakane” okončan 2010. godine neočekivanom smenom (posle poraza od Voždovca) u trenutku kada je Zvezda bila vodeći tim šampionata sa dva boda prednosti u odnosu na Partizan. Pižon je 15. septembra te godine uzabran za selektora reprezentacije Srbije, međutim, posle neuspeha u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo morao je da u oktobru 2011. odstupi sa te funkcije.

Buduća četvrta Zvezdina zvezda je odrasla na Zvezdari kao siromašno dete razvedenih roditelja, koje je najviše vremena provodilo na ulici igrajući fudbal sa vršnjacima. Dečaka kome je škola bila u drugom planu, drug iz razreda je odveo na trening Hajduka sa Liona gde su treneri ubrzo uočili njegov talenat. U pionirskom uzrastu nastupao je sa falsifikovanim dokumentima u takmičenja omladinaca. Stariji rivali ga nisu štedeli, pa je često nakon dobijenih udaraca puštao suze, zbog čega je prozvan ’Piždra’. Kada je 13-godišnji Vladimir, čiji su potencijal prethodno uočili i stručnjaci kluba sa “Marakane“, zaigrao za mlađe kategorije Crvene zvezde, trener Žarko Nedeljković je zatražio od njegovih novih saigrača, da ga više ne zovu pogrdno ’Piždra’. Umesto toga krstio ga je nadimkom ’Pižon’, što na francuskom jeziku znači golub, koji se inače nalazio na grbu Petrovićevog prethodnog kluba Hajduka sa Liona.

Usledile su godine napornog rada u kojima je krčio put ka seniorskom sastavu  ’crveno-belih’. Kao 17-godišnji veliki talent potpisao je desetogodišnji ugovor sa Zvezdom, čime se praktično obavezao da u tom klubu ostane sve dok ne stekne pravo da ode u inostranstvo.  Kasnije je pričao da u tom trenutku  kao klinac nije imao ozbiljne finasijske zahteve, ali je u godinama koje su usledile dolazilo do ozbiljnih neporazuma između uprave Zvezde i njenog prvog igrača koji je bezuspešno zahtevao da mu se poboljša ugovor.

 

Debi za najbolji tim kluba iz Ljutice Bogdana imao je 19. jula 1972. godine na utakmici sa Hajdukom. Nepunih mesec dana kanije, na ”Marakani” je 15. avgusta na prijateljskom susretu gostovao Real, a 17-godišnji golobradi momčić sa Zvezdare je sa dva pogotka bio glavni akter te predstave. Interesantno je da Pižon uopšte nije znao hoće li mu trener Miljanić pružiti šansu da nastupi u ovom duelu.

„Imao sam samo 17 godina i dobro je što nisam znao da ću igrati. Da jesam, od uzbuđenja celu noć sigurno ne bi spavao. Dan uoči utakmice Miljanić me je u vreme treninga onako u opremi poslao na tribine. Tada nisam znao da je to planski urađeno. Bio sam besan kao ris. Otišao sam kući i sutra sam celo prepodne igrao basket na ulici. Međutim, kada sam tramvajem došao na stadion Miljan mi je saopštio da sam u startnoj postavi. Noge su mi se odsekle”, rekao je Pižon.

Ipak, trema je ubrzo prošla, da bi u 22. minutu utakmice Petrović svojim maestralnim potezima digao na noge 35.000 prisutnih gledalaca na našem najvećem stadionu. Primivši loptu na desnoj strani u visini bele tačke, najpre ju je proturio kroz noge jednom defanzivcu madridskog kluba, a zatim se na gotovo istovetan način oslobodio još dvojice protivničkih fudbalera. Na kraju je preciznim udarcem pogodio mrežu tadašnjeg šestostrukog prvaka Evrope. što je bio jedan od najlepših pogodaka u njegovoj karijeri. Pižon je do kraja susreta još jednom matirao čuvara mreže Reala, koji je te večeri u Beogradu bio nadigran i ubedljivo poražen 4:1.

Na kraju sezone 1972/73 Vladimir je sa klupskim drugovima osvojio svoju prvu od ukupno četiri titule šampiona Jugoslavije koja mu je, kako sam tvrdi, najdraža.

„Džajić je otišao na odsluženje vojnog roka i niko nije verovao da Zvezda bez njega može da bude šampion. Na kraju je bila. Te sezone igrao sam levo krilo, tačnije bio deo ubitačne navale: Janković, Karasi, Lazarević, Aćimović i Petrović“, podseća Pižon.

Čovek koji će sa 20 odigranih utakmica postati igrač sa najviše nastupa za Zvezdu u Kupu šampiona, naredne sezone je bio deo tima ’crveno-belih’ u najcenjenijem evropskom klupskom takmičenju. Nakon što su u nezaboravnim nadmetanjima na “Marakani” i “Enfildu” eliminali Liverpul, Petrović i drugovi su u četvrtfinalu poklekli pred kasnijim finalistom Atletikom iz Madrida.

Dobrim igrama mlado Zvezdino krilo je privuklo pažnju članova tadašnje selektorske komisije (Miljanić, Ivić, Rebac, Ribar) koji su ga, zajedno sa Šurjakom, bacili u vatru u drugom poluvremenu nezaboravnog meča sa Grcima u Atini. Pižon je učestvovao u akciji koja je prethodila istorijskom pogotku Stanislava Karasija, a narednog leta 1974. godine se našao među putnicima za Mundijal u SR Nemačkoj. Mada se nije naigrao na tom šampionatu, bio je član startne postave u poslednjoj utakmici sa Švedskom u kojoj su ’Plavi’ trećim uzastopnim porazom (2:1) neslavno završili učešće u drugoj fazi Svetskog prvenstva.

Po odlasku Džajića u Bastiju, Pižon je, ne samo postao novi vođa tima sa beogradske “Marakane”, već je stekao i status četvrte “Zvezdine zvezde”. Imao je, naravno, i on dane kada nije bio na svom nivou, ali je često i u takvim situacijama uspevao da jednim vrhunskim potezom reši ishod meča i tako oduševi navijače. Drugoj tituli prvaka Jugoslavije se radovao na kraju sezone 1976/77 u kojoj su ’crveno-beli’ superiorno okončali prvenstvenu trku sa devet bodova prednosti ispred Dinama. Nastup u Kupu šampiona okončan je već u drugom kolu posle nadmetanja sa Borusijom iz Menhengladbaha, međutim, već u narednoj evropskoj sezoni nekadašnji dečak sa Zvezdare je sa svojim klupskim drugovima napravio pravi bum na međunarodnoj sceni.

Po mnogim mišljenjima igrački skromni sastav ’crveno-belih’ je pod vođstvom autoritativnog stručnjaka Branka Stankovića senzacionalno stigao do finala Kupa UEFA. Pižon (kao i Dule Savić) se teško prilagođavao gvozdenoj disciplini na kojoj je insistirao legendarni ’Ambasador’, zbog čega je čak i došao u sukob sa ovom iskusnim trenerom. Stanković je na kraju, ipak, sproveo ono što je želeo, a Petrović je mnogo godina kasnije javno priznao kako je Stane bio u pravu, izrazivši žaljenje što ranije nije prihvatio njegove savete. Na terenu je te evropske sezone pružao odlične partije, pri čemu je naročito prirastao za srce navijačima i stručnjacima iz Arsenala. Pižon je u revanšu na “Hajberiju” odigranom 6. decembra 1978. godine, uz strelca spektakularnog gola Duleta Savića, bio najbolji igrač jugoslovenskog tima koji je te londonske večeri eliminisao ’Tobdžije’. Nažalost, nije mu bilo suđeno da nakon finalnih susreta sa Borusijom iz Mengengladbaha podigne taj evropski pehar, pošto su sreća i italijanski sudija Mikeloti bili na strani Nemaca.

”Nadigrali smo Borusiju i u Beogradu, ali je zbog nesrećnog autogola na kraju bilo 1:1. Otišli smo na revanš odvažno želeći da se u Beograd vratimo kao pobednici. Nije nam, međutim, bilo suđeno da osvojimo Kup UEFA. Pogađali smo stativu, prečku, promašivali zicere, lopta jednostavno nije htela u gol”, prisećao se tog duela Petrović.

Utehu za propuštenu evropsku šansu pronašao je domaćoj sceni gde je 1980. i 1981. podigao još dva pehara namenjena šampionu SFRJ.i bio proglašen za igrača godine u anketi “Večernjih novosti”, Došlo je vreme za rastanak sa Zvezdom, ali je pre planiranog odlaska u instranstvo Vladimir trebalo da u dresu sa šest buktinja zaigra na svom drugom Svetskom šampionatu, čiji je domaćin 1982. bila Španija. Prethodno su Jugovići uspešno okončali kvalifikacije, a starijim ljubiteljima fudbala je verovatno u sećanju ostao Pižonov pobedonosni pogodak u duelu sa Dancima u Kopenhagenu. Presekavši jednu akciju rivala, stuštio se ka šesnaesercu domaćina, a zatim, prevarivši golmana skandinavske selekcije, gurnuo loptu u mrežu.

Zvezdin as je, uz Safeta Sušića, bio ključni igrač Miljanićevog državnog tima i od njih je domaća sportska javnost očekivala da vode ’Plave’ do uspeha na Iberijskom poluostrvu. Usledilo je, međutim, veliko razočaranje. Petrović je istina hladnokrvno izveo penal za minimalnu pobedu (1:0) u poslednjem susretu sa autsajderima iz Hondurasa, međutim taj njegov pogodak, zbog nameštene utakmice domaćina i Severnih Iraca, nije bio dovoljan našoj reprezentaciji da se plasira u drugi krug Mundijala.

Umesto da, kako je bilo dogovoreno, odmah ode u Arsenal, Pižon je platio ceh debakla reprezentacije u Španiji. Zbog blokade koju je sproveo FSJ morao je još pola godine da nosi Zvezdin dres. Nikad nije skrivao ogorčenje zbog tog postupka čelnika Saveza, a posebno tadašnjeg prvog čoveka ove organizacije Tomaša Tomaševića.

„Upravo su srpski kadrovi u FSJ, predsednik Tomaš Tomašević i Vinko Jamnik, glasali protiv mene kad se odlučivalo hoću li dobiti dozvolu da odem u Englesku. Bilo mi je mnogo tešk,o ali nije imao ko da me zaštiti. Otišao sam u Arsenal posle šest meseci, ali za mnogo manje pare”, rekao je Petrović.

Na Ostrvu je, suprotno očekivanjima, proveo kratko vreme nastupajući retko i uglavnom neuspešno za londonski klub. Za kreativnog asa iz Beograda jednostavno nije bilo mesta u prebrzom i pregrubom engleskom fudbalu, mada mu nije ni dato dovoljno vremena da se prilagodi takvom načinu igre. Posle samo šest meseci je, na insistiranje čelnika Arsenala, usledio rastanak, a Petrović nikad nije prežalio što nije uspeo da svoj neosporni kvalitet potvrdi na “Hajberiju” i u engleskom fudbalu.

Usledile su već pomenute poslednje godine igračke karijere u kojima je planirao da nastavi fudbalski život kao trener. Kalio se kao pomoćnik Dragoslava Šekularca na klupi Zvezde, bio član stručnog štaba Ljupka Petrovića i Vladice Popovića u Bariju i Tokiju, a onda je 1996. dobio šansu da samostalno vodi tim u kojem je kao igrač proveo deceniju. Iako su čelnici Zvezde prvobitno želeli da bude kratkoročno dvomesečno rešenje, ostao je na tom poslu znatno duže i ostvarenim rezultatima (Kup SRJ osvojen nakon dve pobede nad Partizanom u finalu - 3:1, 3:0) i igrama (protiv Kajzerlauterna i Barselone) svojih izabranika pokazao da ima trenerskog štofa.


Vladimir Petrović Pižon

Sam je odlučio da pre kraja sezone 1996/97 ode sa “Marakane”, da bi mu povratak na Zvezdinu klupu, koji je usledio nakon 12 godina, doneo najveće razočaranje u trenerskoj karijeri. Neočekivano je dobio otkaz u trenutku kada su ’crveno-beli’ bili vodeći tim šampionata, a posebno ga je, kako je isticao, zabolelo to što su smenili čelnici kluba (Vladan Lukić i Ivan Adžić) koje je ranije trenirao kao igrače. Nije ostvario cilj ni kao selektor ’Orlova’, pošto je reprezentacija Srbije kvalifikacije za Evropsko prvenstvo 2012. godine okončala tek kao treća u grupi iza Italije i Estonije.

Nekadašnji siromašni dečak  sa Zvezdare je, i pored povremenih neuspeha sa kojim se suočavao, u poslu koji je najviše voleo, ali i umeo da radi stigao do zvezdanih visina i stekao status fudbalske legende. I danas, obogaćen ogromnim životnim i trenerskim iskustvom, ne skriva da u fudbalu najviše voli ono po čemu je bio prepoznatljiv tokom sjajne igračke karijere.

„Ne cenim fudbal ako ne driblaš, ja sam voleo da driblam. Bio sam tužan ukoliko na utakmici ne gurnem protivniku loptu kroz noge, bilo je to kao da nisam igrao taj meč“, istakao je Pižon.

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Odgovor na ovu temu ...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...