Jump to content
Obaveštenje
  • Dobrodošli na Meridianbet forum Srbija!

FK Crvena Zvezda - Istorija, legende, bivsi treneri i igraci


Preporučeni postovi

  • 2 weeks later...
  • 2 weeks later...

Nesuđena Zvezdina zvezda

Pre 64 godine, 8. avgusta 1956. u Milosavcima (opština Laktaši u BiH) rođen je Miloš Šestić, nekadašnji as Crvene zvezde i reprezentativac bivše Jugoslavije.

Miloš Šestić

Mada nije uvršten među Zvezdine zvezde, Šele je dobio mesto u istoriji kao neponovljivi dribler i jedan od najboljih ofanzivnih fudbalera u ligi SFRJ u drugoj polovini sedamdesetih i prvoj polovini osamdesetih godina. Bio je jednako opasan kada je napadao i sa leve i sa desne strane, a velika brzina i spretnost da u trku driblingom prevari protivničkog igrača omogućavali su mu da u završnici bude podjednako uspešan kao asistent i strelac.

Za tim sa “Marakane” odigrao je 441 utakmicu i zabio 108 golova. Ostalo je zapisano da je noseći dres beogradskih ’crveno-belih’ osvojio četiri titule šampiona tadašnje države (1977, 1980, 1981. i 1984. godine), te jedan trofej Kupa Jugoslavije (1982), dok je u sezoni 1978/79 bio jedan od ključnih igrača Stankovićevog tima na njegovom nezaboravnom putu ka finalu Kupa UEFA. Momak iz Milosavaca, koji je u tom takmičenju postigao nekoliko važnih pogodaka, zapravo je tek kod strogog ali principijelnog bata Staneta dobio pravu priliku da eksplodira na terenu, pošto je kod njegovih prethodnika, zbog svoje nepredvidivosti i navodnog neuklapanja u taktičke šeme, češće bio na klupi nego među prvotimcima.

Nakon odlaska Pižona u inostranstvo Šestić je postao prvi igrač Zvezdinog tima. U poslednjoj polusezoni pred rastanak sa klubom iz Ljutice Bogdana postigao je u prvenstvenom susretu sa Željezničarom u Beogradu najspektakularniji pogodak u karijeri, koji mnogi porede sa nezaboravnim Mardoninim drugim golom u susretu sa Englezima. Tokom dve sezone nastupa za Olimpijakos sakupio je 50 utakmica i 11 puta matirao golmane rivala tima iz Pireja.

Malo je ko mogao da očekuje da će veteran Šele po povratku u Jugu osvojiti još jednu titulu i to kao fudbaler Vojvodine. To se, međutim, deslilo, na kraju sezone 1988/89 u kojoj je, po vlastitom priznanju, pružio najbolje partije u dugoj karijeri i tako pomogao Novosađanima da po drugi put postanu prvaci države koja će uskoro otići u istoriju. Poslednji klubovi za koje je nastupao bili su Zemun i OFK Beograd, da bi 1991. došlo vreme da konačno obesi kopačke o klin.

Miloš je sakupio 21 utakmicu u dresu sa šest buktinja i nastupio na po jednom evropskom (u Francuskoj 1984.) i svetskom (u Španiji 1982. godine) šampionatu. Na Mundijalu na Iberijskom poluostrvu je zaigrao u završnici poslednjeg meča u grupi sa Handurasom i svojim driblinzima izborio penal, posle kojeg su favoriti sa Balkana došli do minimalne, ali kasnije će se pokazati Pirove pobede. Dve godine kasnije na kontinentalnom prvenstvu u zemlji gala je na utakmici sa domaćinima turnira (3:2) postigao jedan od dva svoja pogotka za nacionalnu selekciju, međutim i ovoga puta su ’Plavi’ nakon prvog kruga takmičenja morali da spakuju kofere i vrate se u domovinu.

Junak naše priče odrastao je u Staroj Pazovi gde je kao klinac počeo da igra fudbal u lokalnom Jedinstvu. Talentovanog 14-godišnjaka je na jednom turniru omladinaca održanom u Zaječaru zapazio Miljan Miljanić i zapisao njegovo ime u svoj tefter. Kasnije je Šestić svojim driblinzima zapeo za oko i ljudima iz Vojvodine koji su stupili u kontakt u Miloševim ocem i, činilo se, završili posao oko njegovog angažovanja.

Miljanić je, međutim, bio uporan, a Zvezda konkretnija pa je Šestić 1974. potpisao ugovor sa budućim šampionom Evrope. Za ’crveno-bele’ je debitovao 24. aprila 1974. na gostovanju Olimpiji u Ljubljani, da bi prvi put istrčao na travnjak “Marakane” u susretu sa Čelikom. Miljan je na leto te godine otišao je u Real, a momku koga je doveo iz Stare Pazove predstojao je mukotran put da se dokaže i izbori status standardnog prvotimca u Zvezdi.

Najteže mu je bilo tokom prvog trenerskog mandata Gojka Zeca kada se govorilo da je Šestić dobio slobodu da potraži neki drug klub. Zanimljivo je da je dribler rođen u okolini Laktaša – iako nije bio po ukusu ovog stručnjaka – u prvoj sezoni (1976/77) Zečevog komandovanja na “Marakani” sa osam postignutih golova postao treći strelac (iza Filipovića i Savića) tima koji se popeo na šampionski tron.

Kreativni krilni fudbaler, ipak, nije promenio sredinu, već je trenirao i strpljivo čekao novu šansu da pokaže kako zaslužuje daleko bolji status u Zvezdi. Nju mu je ukazao Branko Stanković, čiji je dolazak za šefa stručnog štaba 1978. godine predstavljao verovatno prelomni trenutak u Miloševoj karijeri.

„Svanulo mi je kad je Stanković postao trener Zvezde. Tek sam tada mogao da se razmahnem. Dobio sam samopouzdanje, smeo sam da pogrešim i imao slobodu u igri. Postao sam ne samo standardni prvotimac, već igrač bez kojeg se nije mogao zamisliti tim”, prisećao se Šestić.

Bez njega se zaista nije mogao zamisliti Zvezdin tim u sezoni 1978/79 kada je, mimo svih očekivanja, jugoslavenski klub stigao do finala Kupa UEFA. Tada 22-godišnji monak iz Bosanske Krajine je neumorno trčao, driblao, asistirao i postizao važne golove koje su vodili Zvezdu u naredna kola ovog evropskog takmičenja. U revanš susretu četvrtfinala sa engleskim VBA, odigranom 21. marta 1979. u Birmingemu, postigao je, nakon jedne kontre, u 87. minuti izjednačujući pogodak (1:1) za plasman u polufinale.

Zbog povrede je propustio prvi duel sa Hertom u Beogradu u kojem je njegov tim izborio minimalnu pobedu (1:0), dok je odlučujući meč u tadašnjem Zapadnom Berlinu započeo na klupi. Pošto su nemački fudbaleri tog 25. aprila na Olimpijskom stadionu već u prvom poluvremenu poveli sa 2:0, Stanković je u nastavku utakmice poslao na teren rovitog Šestića. Ovaj mu se odužio tako što je, tri minuta pre kraja utakmice, na dodavanje Pižona pogodio mrežu Herte i Zvezdu prvi put u njenoj istoriji odveo u finale nekog evropskog takmičenja. 

Miloš je bio strelac i u prvom finalnom duelu sa Borusijom iz Menhengladbaha, odigranom 9. maja u Beogradu. Nažalost, njegov vodeći pogodak u 22. minuti, koji je te večeri podigao oko 90.000 gledalaca na našem najvećem stadionu na noge, nije bio dovoljan da ’crveno-beli’ stignu do svog prvog evropskog trofeja. Nesrećni autogol Jurišća u nastavku beogradskog nadmetanja, kao i poklon penal kojim je italijanski sudija Mikeloti darovao Nemce u diseldorfskom revanšu, presudili su da fudbaleri Borusije na kraju podignu pehar namenjen pobedniku ovog takmičenja.

Šestić je 29. novembra 1978. postigao verovatno najkontraverzniji pogodak u istoriji večitih derbija koji stariji ljubitelji fudbala i dan danas dobro pamte. Zvezdin krilni napadač je tada spretno iskoristio nesmotrenost golmana Partizana Petra Borote. Ima doduše i onih koji su Šeleta optužili da je prevario čuvara mreže ’crno-belih’ doviknuvši mu da spusti loptu na zemlju jer je sudija prethodno svirao prekršaj za tim iz Humske.

„Nisam prevario Borotu, samo sam iskoristio njegovu nesmotrenost. Stajao sam nedaleko od Borote i video da on ostavlja loptu, valjda je mislio da je sviran faul. Pritrčao sam i gurnuo je u mrežu, bio je to regularan gol, Kasnije se pričalo da sam  mu rekao: ’Kume, faul je, ostavi loptu’. To je notorna laž, niti smo mi kumovi niti sam mu ja i jednu jedinu reč rekao”, objasnio je ovaj slučaj mnogo godina kasnije spretni strelac.

Pod Stankovićevim vođstvom nesuđeni osvajači Kupa UEFA su dve sezone uzastopno (1979/80 i 1980/81) bili prvaci SFRJ, a junak iz Birmingema i Zapadnog Berlina je u ovim šampionatima zabio četiri i sedam pogodaka. Našao se na spisku reprezentativaca koje je selektor Miljan Miljanić u junu 1982. odveo na Mundijal u Španiji. Mada je bio u sjajnoj formi Šestić, kod stručnjaka koji ga je osam godina ranije doveo u Zvezdu, nije bio u prvom planu. Čiča je verovao u svoje proverene igrače Sušića, Zlatka Vujovića i veterana Šurjaka, dok su Zvezdin dribler, Pašić i Halilhodžić utakmice počinjali na klupi. Ipak i ono malo vremena koje je dobio u susretu sa Hondurasom Miloš je iskoristio da pokaže kako zaslužuje znatno veću minutažu.

’Plavima’ je u duelu sa autsajderima iz Centralne Amerike 24. juna 1982. godine bila potrebna pobeda od najmanje dva gola razlike kako bi osigurali plasman u drugi krug. Jugosloveni, međutim, te večeri u Saragosi nikako nisu uspevali da nađu put do mreže protivnika, dok je s druge strane golman Pantelić u nekoliko situacija sjajnim intervencijama sprečio reprezentativce Hondurasa da dođu u vođstvo.

Šestić je ušao na terenu 62. minutu, da bi 25 minuta kasnije, nakon nekoliko driblinga, bio srušen u šesnaestercu rivala. Pižon je sigurno realizovao najstrožu kaznu, međutim ovaj pobedonosni pogodak, baš kao i prethodna Šeletova vragolija, nisu bili dovoljni selekciji sa Balkana da ode u drugi krug Mundijala. Narednog dana Severna Irska je pobedila Špance sa 1:0, što je bio rezultat koji je oba ova rivala odveo među 12 najboljih učesnika 12. Svetskog šampionata.

Sličan epilog imao je i jedini Šestićev nastup na Evropskom prvenstvu, održanom 1984. u Francuskoj. Izabranici tadašnjeg selektora Todora Veselinovića su ovoga puta sve šanse za plasman u narednu rundu izgubili već nakon prva dva susreta u grupi (u kojima su poraženi od Belgije i Danske), da bi u poslednjem duelu sa domaćinima turnira i kasnijim evropskim prvacima pružili najbolju partiju na šampionatu. Šele je tog 19. juna 1984. u Sent Etjenu bio prvi igrač jugoslovenskog tima, a lopta koju je uputio u 32. minutu završila je u mreži golmana Batsa. Ipak, to nije bilo dovoljno da se izbegne i treći poraz na turniru, pošto je Mišel Platini u nastavku utakmice het-trikom doveo ’Trikolore’ do trijumfa (3:2).

Pre odlaska na ovaj šampionat Starog kontinenta majstor driblinga iz Milosavaca je u Zvezdinom dresu proslavio četvrtu i poslednju titulu šampiona SFRJ. U tom prvenstvu je sedam puta matirao protivničke čuvare mreže, a dva najvažnija pogotka upisao je 15. aprila 1984. na sarajevskoj Grbavici kada su ’crveno-beli’ pobedom (3:1) nad dotadašnjim liderom Željezničarom preuzeli vrh tabele.

Bližilo se vreme Miloševog rastanka sa klubom u kome je proveo celu deceniju. Njegova poslednja polusezona u Zvezdi ostala je najviše upamćena po spektakularnoj solo-akciji koja je okončana pogotkom na utakmici sa Željezničarom na “Marakani”, odigranoj 28. oktobra 1984. godine. Primivši loptu na Zvezdinoj polovini terena započeo je siloviti ’slalom’ u kome su jedna za drugom padale gostujuće prepreke (Ćurić, Čilić, Komšić), da bi nakon lažnjaka kojim je prevario golmana Škrbu, iz ne baš povoljne pozicije poslao loptu u mrežu.

„Video sam da ima praznog prostora, igrači Željezničara su stajali predaleko jedan od drugog. Zaobišao sam ih nekoliko, na kraju i golmana, te pogodio mrežu”, govorio je kasnije o tom svom nezaboravnom golu.

Karijeru je nastavio u Olimpijakosu, ali je u januru 1987. želeo da se vrati u Zvezdu. Čelnici beogradskog kluba su, međutim, procenili da im Šele nije više potreban. Želela ga je Vojvodina koja se te sezona nalazila u Drugoj ligi, a iskusni as je prihvatio njenu ponudu i potpisao ugovor sa novosadskim klubom. Mnogi su tada pomislili da je to pravo pojačanje za ekspresni povratak Voše u elitno fudbalsko društvo, ali baš niko nije mogao ni da zamisli da će Šestić i njegovi novi klupski drugovi već drugu sezonu provedenu u starom jatu okončati kao šampioni Jugoslavije.

A upravo je to bio senzacionalni epilog prvenstva održanog u sezoni 1988/89 u kojem je klub sa “Karađorđevog parka” prvi presekao ciljnu vrpcu sa tri boda prednosti ispred drugoplasirane Zvezde. Mada više nije imao nekadašnju brzinu, prvi as Vojvodine se i dalje isticao spektakularnim driblinzima, asistencijama i golovima. U tom šampionatu je sedam puta savladao protivničke čuvare mreža, a navijačima novosadskog tima je najviše ostao u sećanju  njegov pogodak u trijumfu nad Slobodom (4:2) kada se sa loptom bukvalno ušetao u gol.

Bio je to poslednji i, s obzirom da ga niko nije očekivao, možda i najdraži trofej u karijeri Miloša Šestića. On je, doduše, jednom prilikom odgovarajući na pitanje jesu li mu draže titule osvojene na “Marakani” ili ona uzeta na “Karađorđevom parku”, poslao jasnu poruku:

“Ne treba to deliti, ali Zvezda je Zvezda, a ja zvezdaš od glave do pete”.

Po okončanju igračke karijere ovaj, van terena izuzetno mirni čovek je, poput mnogih bivših asova, ušao u trenerske vode. U njima se, međutim, zbog srčanih problema nije dugo zadržao, pa je nastavio fudbalski život na, ipak, manje stresnom poslu skauta za mlađe kategorije igrača u Zvezdi. Iako su prošle tri decenije od njegovog igračkog penzionisanja, sećanja na Šeletove majstorije i dalje žive. Proslavio ga je, naravno, najviše neponovljivi dribling koji, suprotno nekim mišljenjima, nije započinjao bez plana šta će učiniti sa loptom.

“Znao sam jako dobro šta ću sa loptom. Da nije tako kako bih mogao da prolazim protivnike, nije to tako jednoostavno kako ljudi misle. Meni jedan čuvar nikada nije prestavljao problem ali sam i pre tog prvog driblinga gledao gde su ostali protivnički fudbaleri, kako bih mogao u trku da rešavam te probleme. I nije mi išlo loše”, rekao je jednom prilikom Miloš Šestić.

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama

Preminuo Vladica Popović

Legendarni fudbaler Crvene zvezde i reprezentacije nekadašnje Jugoslavije Vladica Popović preminuo je u 86. godini života.

Vladica Popović

Popović je  rođen 17. marta 1935. u Zemunu. Ponikao u podmlatku beogradske Crvene zvezde, od marta 1950. do juna 1965. odigrao je 499 utakmica (od toga 214 prvenstvenih) i postigao 38 golova, najčešće kao levi half. Isticao se i borbenom i primerno korektnom igrom.

Vladica  je pored Crvene zvezde nastupao za Štutgart, Štutgart Kikerse i Deportivo Kanarias, a karijeru je završio upravo u Venecueli.

Za reprezentaciju Jugoslavije je za devet godina upisao 20 nastupao i igrao je na Svetskom prvenstvu u Čileu 1962. godine.

Sa mladom reprezentacijom Jugoslavije osvojio je srebrnu medalju na Olimpijskim igrama u Melburnu 1956. godine.

Trenersku karijeru započeo je u Boliviji, a potom je kao trener radio i u Kolumbiji.

Crvenu zvezdu preuzeo je u sezoni 1991/92 i osvojio titulu šampiona, kao i najvažniji trofej, titulu svetskog prvaka  u Tokiju.

Vodio je i reprezentaciju Perua na Kopa Amerika 1993. godine, a poslednji klub  koji je trenrirao bio  je Karakas 1999. godine.

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama
  • 1 month later...
  • 4 weeks later...

Džajić za SK: Ulica i manje sredine prave bolje igrače

Legenda Crvene zvezde i srpskog fudbala Dragan Džajić bio je gost emisije „Sportlight“ u kojoj je sa Igorom Mikljom razgovarao o svojim počecima, strogom ocu i podršci brata, uspesima i rekordima koji su mu obogatili veliku karijeru.

Dragan Džajić

„Ulica i manje sredine prave bolje igrače. Mi koji smo živeli u manjim mestima imali smo više prostora da igramo fudbal. Nije bilo problema da odete iz jedne ulice u drugu, sa jednog igrališta na drugo. Naravno, nisu to bili stadioni kao u današnje vreme, to su bila školska igrališta na kojima je uvek bilo mnogo dece. Mogao je da se igra fudbal. Kada ste u tim godinama nemate trenera, pa vam se ‚javi‘ neki dribling koji kasnije, kada odrastete i uđete u neki veliki klub, počnete i da primenjujete“, istakao je Džajić i dodao:

„U to vreme je svaki roditelj želeo da mu deca uče školu i da budu dobri đaci. Iako ste bili talentovan fudbaler i ako je mesto smatralo da ste talentovani, roditelji su prvenstveno razmišljali o tome da završite školu. Naravno, uslovi su bili daleko teži. Imao sam brata i sestru, školovanje nije bilo tako jeftino. Moj otac je i o tome morao da razmišlja. Ali, ja sam u toj meri voleo fudbal, da nije bilo prepreka da se njime bavim“.

Miklja je potom konstatovao da su današnji roditelji fanatičniji od svoje dece koja treniraju.

„Zadnja stvar o kojoj je moj otac razmišljao kada sam ja u pitanju je da ću jednog dana biti fudbaler. Dobro ste to rekli – sada roditelji dovode decu i žele da oni budu igrači, što ja na kraju krajeva i razumem. U moje vreme su roditelji branili, bilo je obrnuto. Oni su vodili računa da budete dobar đak, da učite školu, da studirate i da se zaposlite. Vreme je bilo takvo. Međutim, ja sam veoma rano došao u Beograd, i to uz veliko protivljenje mojih roditelja, pogotovo oca, ali i majke. Ali, zahvaljujući mom bratu, koji se amaterski bavio fudbalom i koji je studirao u Beogradu, ja sam takođe došao u glavni grad“.

Partizan je prvi uočio potencijal mladog Džajića i napravio prvi korak u cilju da ga angažuje.

„Odmah da se razumemo, moja porodica i ja smo uvek bili Zvezdaši. To je bilo vreme kada su se deca opredeljivala za Zvezdu ili za Partizan. Brat je voleo fudbal i ja sam ga zavoleo uz njega. Otac je bio nezainteresovan. Nije gledao utakmice čak ni lokalnog kluba Jedinstvo. Sve što sam postigao, postigao sam zahvaljujući mom bratu, koji je imao veliki uticaj na dalji tok moje karijere i dolaska u Crvenu Zvezdu. U jednom trenutku stigao je poziv iz Fudbalskog saveza Jugoslavije da sva talentovana deca iz svih jugoslovenskih gradova odu na logorovanje, tako se to zvalo, ili kamp koji je bio u Kruševcu. Moj drug sa Uba, dva drugara iz Valjeva i ja smo zajedno otišli u Kruševac i tu je bilo oko 300 igrača. Pošto nas je bilo mnogo, bilo je i mnogo poznatih trenera koji su radili u jugoslovenskim klubovima. Da bi nas malo istestirali, podelili su nas da igramo po 10-15 minuta na dva gola i mene su odmah izdvojili. Proveo sam tu 15-20 dana i kada sam se vratio na Ub, Partizan je prvi došao po mene“, prisetio se 74-godišnjak i dodao:

„To je bio klasičan razgovor sa ocem, koji je rekao da ne mogu da idem jer moram da učim školu na Ubu. Međutim, taj gospodin iz Partizana, čijeg imena ne mogu da se setim, rekao je za mene generalnom sekretaru Zvezde Đoletu Mirkoviću, koji je oženjen ženom sa Uba. To je bio signal i sutradan je Zvezda došla po mene. Ponovo su izvršili pritisak na moga oca i prvi predlog je bio da dođem u Beograd, da stanujem u internatu i da se hranim u menzi. Moj otac je to apriori odbio. Rekao je: ‚Ovde mu je škola 100 metara od kuće, hrani se kod roditelja i ne dolazi u obzir‘. Međutim, ja sam uz pomoć brata našao neko solomonsko rešenje da putujem sa Uba u Beograd na treninge, što je 60 kilometara u jednom smeru, pošto sam imao 16 godina i jer je bilo neizvesno šta ja mogu da uradim kao fudbaler. Svakog sam dana sa Uba putovao u Beograd na treninge“.

Dragan Džajić

Trud i upornost su se isplatili, te je nedugo potom stigao i poziv za prvi tim.

„Jednog dana je moj otac bio u Beogradu i tada je svratio do Zvezde. Doktor Obradović mu je rekao: ‚Da kažeš tvom sinu da dođe sutra ovde u prostorije jer treba u nedelju da igra za prvi tim‘. Kada je otac došao na Ub i to mi rekao, nisam verovao. Još sam živeo na Ubu kada sam zaigrao u prvi tim. Kada sam prvi put ušao u prostorije Zvezde u Kolarčevoj ulici, video sam doktora Obradovića koji je u to vreme bio Bog i batina. Sreo me je sa lulom u hodniku i rekao: ‚Šta je mali, na šta je Zvezda spala, ti treba da nas vadiš‘. Prvi meč sam odigrao protiv Budućnosti iz Podgorice“.

Ono što karakteriše velike igrače je neutoljiva glad za napredovanjem i spremnost da se ona utoli velikim radom.

„Uvek sam tražio više. U meni je uvek postojala ambicija da sve to uradim i da postavim rekorde. Bilo mi je drago kada sam oborio rekord Branka Zebeca u reprezentaciji, pa sam posle bio rekorder kada sam prestao da igram fudbal u reprezentaciji Jugoslavije sa 85 utakmica. U Zvezdi i dan danas držim rekord od 590 mečeva. Tako da, uspeo sam da srušim brojne rekorde, ali to je bilo nešto moje lično, ne da se time hvalim. Samo sam voleo da sam dobar igrač. To je bio motiv više da igram bolje i da se ne zadovoljavam postojećim i da uvek tražim bolje od onoga što sam postigao. Tako i danas razmišljam“.

Gotovo celu karijeru Džaja je proveo u Zvezdi, osim dve godine u inostranstvu, što je retkost u današnje vreme.

„To je period kada niste mogli da razmišljate da odete u inostranstvo. Ja sam igrao u jugoslovenskog ligi. Bilo je interesantno, dosta dobrih igrača. Međutim, postojao je propis da pre 28. godine ne možete da odete u inostranstvo. Nisam se opterećivao time. Imao sam dosta ponuda. Kada smo ‘68. bili u Rimu u finalu Kupa nacija, mogao sam da biram sebi klub. Da se to vrednovalo kao sada, verovatno bih davno otišao, ali ja se ne kajem nijednog trenutka što nisam. Ne kajem se što sam toliko godina proveo u Zvezdi. Kada podvučem crtu, u materijalnom smislu bih daleko bolje prošao da je to bilo vreme kao što je sada, ali ne žalim ni zbog čega. Radio sam ono što sam najviše voleo u životu, postigao sam koliko sam postigao. Neko to ceni, neko možda ne. Koliki je moj učinak, ne bih ja komentarisao. Ceo život provodim u fudbalu i nije mi žao“.

 

Link teme/posta
Podeli na društvenim mrežama
  • 2 weeks later...
  • 2 years later...

Join the conversation

You can post now and register later. If you have an account, sign in now to post with your account.

Guest
Odgovor na ovu temu ...

×   Pasted as rich text.   Paste as plain text instead

  Only 75 emoji are allowed.

×   Your link has been automatically embedded.   Display as a link instead

×   Your previous content has been restored.   Clear editor

×   You cannot paste images directly. Upload or insert images from URL.

×
×
  • Create New...